Adventisti se bore
oko toga kako da ugrade ove uvide u uravnoteženu soteriologiju. To nije nikakva
nova dilema kod denominacija koje imaju dužu tradiciju insistiranja na
svetosti.
Vesli je morao da se
bori sa istim izazovima, čak i za svoje „savršene šampione svetosti“. Nekoliko
zapažanja će se pokazati od pomoći, oslanjajući se na a) Veslijansko iskustvo i
b) neke pronicljive kritike koje je ono primilo.
Na kraju krajeva, Vesli
je otac skoro svih savremenih evangelističkih naglasaka na svetosti, uključujući naglaske koji su proizašli
iz samog posvećenja koje je naglašavala Elen G. Vajt KOJA JE BILA POD DUBOKIM
UTICAJEM Veslija i američke Veslianske tradicije.
Vesli je propovedao doktrinu trenutnog posvećenja. Pa ipak,
čak je i Vesli učio da postoji
potreba za nekom kvalifikacijom apsolutnosti [nekim stepenovanjem potpunosti]
takvog savršenstva.
Nikada nije koristio reč „bezgrešno savršenstvo“ i
razvio je zanimljivu doktrinu nazvanu „drugo ili konačno opravdanje“ kako bi
nadoknadio ono što je nazvao „neprikladnim gresima“ „savršenih svetaca“
njegovog pokreta.
PRE SVEGA, ZNAMO DA JE NJEGOVA DOKTRINA TRENUTNOG SAVRŠENSTVA IZAZVALA MNOGO FANATIZMA NAKON NJEGOVE LIČNE SLUŽBE I U KASNIJIM ERAMA VESLIJANSKE TRADICIJE [Oni koji su tome nekad pripadali isto su zapazili i kod teologije poslednje generacije u adventizmu].
ZATO NIJE NI ČUDO ŠTO JE OGROMNA VEĆINA MODERNIH, SAVREMENIH VESLIANSKIH TEOLOGA KOJI ZASTUPAJU SVETOST OSTAVILA PO STRANI SUŠTINU VESLIJEVOG BEZGREŠNOG, TRENUTNOG DELOVANJA USAVRŠAVAJUĆE BLAGODATI [adventisti koji su pokupili I JOŠ UVEK OSTALI na prvobitnoj verziji Veslijeve teologije svetosti, na žalost, još nisu stigli do tih zaključaka do kojih su bili prinuđeni da stignu savremeni Veslijanski teolozi koji insistiraju na svetosti] .
I ISKUSTVO nas je naučilo da postoje neki vrlo jaki razlozi ZAŠTO JE TAKVO GLEDIŠTE U SVOJOJ SUŠTINI [UNUTRAŠNJOSTI] OTVORENO ZA FANATIZAM. Ova suptilno varljiva dinamika uključuje NEZDRAVU PREOKUPACIJU NEČIJIM MORALNIM RAZVOJEM.
NAJOŠTRIJU KRITIKU
ovog poslednjeg koncepta dao je METODISTIČKI naučnik dvadesetog veka, R. Njutn
Flu (R. Newton Flew).
Što se tiče zamki ideje koja definiše savršenstvo pre svega kao odsustvo poznatih grehova, Flu sugeriše da, ako je sloboda od poznatog [svesnog] prestupa glavni cilj posvećenja, onda će savršenstvo zavisiti od našeg „sopstvenog uvida“ u naše motive, prethodnog moralnog razvoja, i „znanja“ o sebi. Sve ovo je veoma klimavo tlo za tvrdnju o savršenstvu, a Fluovi komentari su snažno pronicljivi:
„Mnogi, inače
dobri ljudi, nisu svesni sopstvene sebičnosti. Svadljivi čovek iskreno misli da
su svi nerazumni osim njega samog. Osvetoljubivi čovek veruje da ga pokreće
samo odgovarajuće samopoštovanje.
Ova razmatranja koja
važe čak i za obične poroke, očigledne (flagrantne) grehe, još više važe za suptilnije i smrtonosnije grehe duha.
Gordost [ponos, oholost] u svim svojim oblicima,
sujeta, egoizam, duhovno samozadovoljstvo, egocentrična religija, farisejstvo
koje je dobrota, a opet lažna dobrota - SVI OVI OBLICI MORALNOG ZLA
NAJVEROVATNIJE ĆE SE POJAVITI KOD ONIH ČIJI SU ŽIVOTI DISCIPLINOVANI I
ČESTITI...“
OVE FLUOVE REČI SU VREDNE RAZMIŠLJANJA ZA SVAKOG ADVENTISTIČKOG ZAGOVORNIKA SAVRŠENSTVA (BEZGREŠNOG) POSLEDNJE GENERACIJE.
Drugo, hajde da realno priznamo istinu da iskustvo obraćenja ne daje trenutno, bezgrešno posvećenje nijednom verniku. Zašto je to tačno, ne treba da brinemo u ovom trenutku.
Ono što jednostavno
treba priznati je da je ova činjenica apsolutno istinita — obraćenje ili početni
preporod ne daje trenutno posvećenje ili karakternu bezgrešnost novopečenom
verniku. U stvari, takvo posvećenje će biti dato trenutno u budućnosti
(i hajde da se u ovom trenutku ne bunimo oko toga da li je to na kraju vremena
milosti ili prilikom proslavljenja). HAJDE
SAMO DA PRIZNAMO DA ĆE BITI NORMALNO ISKUSTVO PRAVIH VERNIKA DA UVEK U NEKOM
SMISLU BUDU – NESAVRŠENI!
...
Ono što će očigledno biti slučaj sa onima koji iskuse
taj mir koji dolazi iz saznanja da Isus iz trenutka u trenutak nadoknađuje
njihove nezrele neuspehe (Rimljanima 5,1, Isaija 32,17) jeste da će oni
prilično dosledno dolaziti do svesti o svojim gresima a koja će uticati na
specifično pokajanje i priznanje određenih greha. I tako će njihova svakodnevna
hrana i piće biti Duhom izazvana tuga za grehom i najdublje i najsrdačnije
odricanje od onih grešnih stavova i dela koji vode ka njihovom ponovnom
raspinjanju Božijeg Sina i stavljanja „Njega u otvorenu sramotu“ (Jevrejima 6:6 NJKV).
...
Ali da li neko ovde želi da tvrdi da će Hristova
blagodat biti u stanju da nam pruži savršen uvid u sve naše motive tako da
možemo biti potpuno bezgrešni u svim svojim postupcima, mislima i razlozima
zbog kojih radimo ono što radimo?
Ako to uradite, pretpostavljam da imate prilično
površan pogled na a) svoju ličnu izopačenost i b) nedostižne (beskonačne)
zahteve Hristovih pravednih zakona.
Ono protiv čega
mislim da svi treba da se borimo jesu
1) stav umišljenosti
(oholosti, gordosti, bolji sam, svetiji sam od drugih... ) i
2) njegov rođak koji
ljubi smrt - stav opravdanja za bilo kakav greh.
Iz: „Questions on Doctrine: What Should Be the
Enduring Theological Legacy?“, Woodrow W. Whidden
https://digitalcommons.andrews.edu/cgi/viewcontent.cgi?article=1014&context=qod
Evangelisti su doveli u pitanje adventizam zbog naše doktrine o svetinji i naše upotrebe Elen Vajt kao vanbiblijskog autoriteta.
I prekorili su nas zbog naših nezdravih sklonosti ka legalizmu i
perfekcionizmu [bezgrešnom savršenstvu].
Pismo: Tompson Raclafu
23. aprila 2001. godine
Dragi Dale: Cenim priliku da
razgovaram sa tobom telefonom. Pretpostavljam da smo mogli da znatno produžimo
razgovor. Pretpostavljam da bi se moje sopstveno „arminiansko-vesliansko“
iskustvo razlikovalo od tvog na nekoliko načina. Ali postajem sve više zabrinut zbog toga što adventistički naglasak
na ljudskoj slobodi i odgovornosti [naglasak na ljudskom udelu, našem odgovoru vernosti, posvećenju,
dužnostima, obavezama,...] OTEŽAVA
DA ODAMO ODGOVARAJUĆE PRIZNANJE BOŽANSKOM SUVERENITETU I BLAGODATI [tj. božanskom udelu, onome što je On
učinio pre 2000 godina kao naš kolektivni predstavnik, Njegovoj vernosti,
Njegovoj bezuslovnoj ljubavi, prihvatanju nas ovakvih kakvi smo ...].
...
U osnovi, međutim, pretpostavljam da su tri ključna pitanja najvažnija u iskustvu onih koji napuštaju adventizam radi evanđeoske zajednice:
1. Sigurnost (spasenja). Pavle (najsnažnije u poslanicima Rimljanima i Galatima) pronalazi sigurnost kroz naglasak u sudnici na Isusu kao na sasvim dovoljnoj žrtvi i Zastupniku (Zameniku) u naše ime. Ta perspektiva je najjasnija u reformatorskim (Luteranskim) i evangelističkim zajednicama. Ali drugi novozavetni put ka sigurnosti (spasenja), možda tipičniji za Veslijanske zajednice, koristi porodični naglasak ili model (uses a family emphasis or model).
Neguju ga Jevanđelje i Jovanove poslanice (taj po njemu porodični
naglasak ili model) i najbolje ga ilustruje Isusova priča o izgubljenom sinu u Luki 15.
U toj paraboli se, DODUŠE [!?] nalazi blagodat i
prihvatanje; ali UMESTO NAGLASKA NA CENI (ŽRTVI) PLAĆENOJ NA BOŽANSKU INICIJATIVU,
parabola NAGLAŠAVA LJUDSKU ODLUKU sina da se vrati kući Ocu koji voli i
prihvata.
Neki u adventizmu često dobijaju najgore od oba sveta, predstavljajući
Boga kao zahtevnog sudiju koji čeka da vidi da li izgubljeni sin može da čini
ispravno pre nego što mu odobri ulazak na zabavu dobrodošlice kući. Spasenje
delima je uvek iskrivljavanje istine. BIBLIJSKI POGLED NA POSLUŠNOST
PREDSTAVLJEN JE KAO ZAHVALAN LJUDSKI ODGOVOR NA BOŽANSKU BLAGODAT.
2. Odnosi sa drugim hrišćanima. Kada adventizam ostavi savesnog vernika opsednutog osećajem nemogućih zahteva, otkriće zahvalnih i živahnih evanđeoskih hrišćana koji imaju sigurnost prihvatanja [i spasenja] kroz Hrista, dovodi ga do postavlja značajnih pitanja o „istini“ adventizma. „Ostatak“, „Vavilon“ i „zver“ u ovom kontekstu [kontekstu sigurnosti prihvatanja i spasenja] mogu da postanu problematični termini. Ovde smatram da su mi biblijski [Luteransko/reformističko-evangelički] modeli korisni.
...
3. Subota: poklon ili test? Tradicionalno, adventisti subotu povezuju sa eshatologijom [drugim Hristovim dolaskom], ističući subotu kao test, a jedva da je primećuju kao dar. ...
Iskreno govoreći, ne znam kako neko može da doživi radosni subotnji dar ako o tome pre svega razmišlja kao o testu — iako bih rekao da subota jeste test na [drugi] suptilniji način. Ako bi moja žena insistirala da je blagovremeni dolazak uveče „test“ naše ljubavi, teško da bih se vratio kući sa radošću. Isto važi i za subotu. …
„Promena“, „rast“ i „razvoj“ su teške reči, posebno za one koji su privučeni evangelističkom i reformatorskom tradicijom [za razliku od onih u Arminijan i Veslijanskoj tradiciji].
...
S poštovanjem, Alden Tompson, Teološki fakultet, Valla Valla College, College Place Vashington 99324.
By contrast, Adventists stand closer to the
Arminian/Wesleyan tradition, with a strong emphasis on human freedom and
responsibility, sanctification and obedience. Evangelicals have taken issue
with Adventism over our sanctuary doctrine and our use of Ellen White as an
extrabiblical authority. And they have chided us for our unhealthy tendencies
toward legalism and perfectionism.
Letter: Thompson to Ratzlaff
April 23, 2001
Dear Dale: I appreciated the opportunity to talk with you by
phone. I suspect we could have lengthened the conversation considerably. My own
"Arminian-Wesleyan" experience would differ from yours in several
ways, I suspect. But I have become increasingly concerned that the Adventist
emphasis on human freedom and responsibility makes it more difficult for us to
give proper recognition to divine sovereignty and grace.
At root, however, I surmise three key issues to be paramount in the experience of those who leave Adventism for an evangelical community:
1. Assurance. Paul (most forcefully in Romans and Galatians) finds assurance through a courtroom emphasis with Jesus as the all-sufficient sacrifice and advocate on our behalf. That perspective comes clearest in the Reformed and Evangelical communities. But the other New Testament road to assurance, perhaps more typical of Wesleyan communities, uses a family emphasis or model.
It is nurtured by the Gospel and Epistles of John and is
best illustrated by Jesus' story of the prodigal son in Luke 15. In
that parable one finds grace and acceptance, to be sure; but instead of an
accent on the price paid at the divine initiative, the parable highlights the
human decision to return home to a loving and accepting Father. Some in
Adventism have often gotten the worst of both worlds, suggesting a demanding
judge who waits to see if the prodigal son can do it right before granting him
entrance to the welcome-home party. Salvation by works is always a distortion
of the truth. The biblical view of obedience presents it as a grateful human
response to divine grace.
2. Relations with other Christians. When Adventism leaves a conscientious believer haunted with a sense of impossible demands, the discovery of gracious and buoyant evangelical Christians who do have assurance of acceptance through Christ, raises significant questions about the "truth" of Adventism. "Remnant," "Babylon," and "beast" can all become trouble some terms in this context. Here I find biblical models helpful. …
3. Sabbath: gift or test? Traditionally, Adventists have linked Sabbath with eschatology, emphasizing Sabbath as a test, and hardly noting it as a gift. …
Quite frankly, I don't know how one can experience a joyous
Sabbath gift if one thinks of it first of all as a test—even though I would
affirm that the Sabbath is a test in a more subtle way. If my wife were to
insist that a timely arrival in the evening is a "test" of our love,
it would be difficult for me to return home with joy. The same applies to the
Sabbath. …
"Change," "growth," and "development" are all difficult words, especially for those drawn to the Evangelical and Reformed tradition (as over against those in the Arminian and Wesleyan traditions).
…
Sincerely, Alden Thompson, School of Theology, Walla Walla College, College Place Washington 99324.
Izvor: https://www.ministrymagazine.org/archive/2004/02/response-to-dale-ratzlaff.html