Srđan, 17.2.25
Jednom prilikom si me pitao, šta mislim o slučaju, gde je čovek saznao da je Bog zapovedio da se sedmog dana počine od tzv. ropskog rada; protumačeno u današnjem slučaju, da se subotom ne rade poslovi u kojima čovek stiče nekakvu dobit tj. kojima zarađuje (za život). I svestan si šta bi takvom poručili, i šta poručuju, ’duhovni supermeni’. Isto ono čime su i tebe ’sasekli’ u vezi tvoje slabosti sa kojom si imao problema - „ti moraš da prestaneš sa tim, pa makar i umro!“ Ne shvataju da takvim stavom sami sebe osuđuju u vezi stvari kojima oni robuju, odnosno u kojima oni padaju. Previđaju, zaboravljaju da bi oni, kao ’jaki u veri’ (kao ’duhovni supermeni’), trebali da ’nose slabosti slabih u veri’ (Rim.14:1; 15:1), i da se ispravno postave i ophode prema njima; što bi značilo - odustajanje od toga da im pritiskaju savest, pokušavajući da ih promene ’na silu’ tj. u svojoj sili i mudrosti.
Evo šta bih ja rekao čoveku, koji
je osvedočen da Višnji od njega očekuje da bude poslušan i četvrtoj zapovesti
dekaloga, ali čija vera je slaba, i ne usuđuje se da npr. ostavi posao koji
zahteva i rad subotom, jer prosto nema poverenja da će se Gospod pobrinuti za
njega i njegovu porodicu. Odmah da kažem i to, da sam poprilično ubeđen da je
ovo ispravan stav.
Dakle, rekao bih mu, da kao što
Bog ne opravdava greh, nego opravdava grešnika, tako ni on ne bi smeo da
opravdava taj svoj greh, nalazeći izgovore zašto ga ipak čini. A to opet znači,
da ne sme da odustane od nazivanja tog konkretnog dela bezakonja pravim imenom
- da to nije ispravno činiti, da je greh, da nije Bogu po volji; ali da, isto
tako ni slučajno ne sme da odustane od Božjeg blagodatnog Dara - Isusa Hrista,
koji je za njega već ostvario spasenje, i to bez obzira što (još uvek) svesno
čini ono što nije Bogu po volji.
I kao što rekoh ubeđen sam, da ko
bi god o(p)stao sa zauzetim ispravnim stavom prema bilo kojem grehu (ne
nalažeći opravdanja i izgovore zašto mu se dešavaju, usput prinoseći neke svoje
’žrtve’ Bogu, čime pokušava da Ga umilostivi), a ko takođe ne bi odustao ni od
prihvatanja verom blagodatnog dara Hristove pravde (koja mu se pripisuje tj.
uračunava), Gospod će u takvome zasigurno ostvariti pobedu nad tim određenim
grehom, u Svoje (pravo) vreme! Isto važi i za onu tvoju najveću muku; a radi se
o konačnom iskušenju - hoćemo li se odreći Boga zbog straha od mučitelja i
mučenja! I ponavljam da verujem, da ako ne nalazimo za sebe izgovore zašto je
’u redu da Ga se odreknemo’, nego zadržimo ispravan stav da to nikako nije u
redu, usput se pouzdajući u Njegovu (milostivu) intervenciju, Gospod će nam
dati pobedu (i nad strahom).
A što se tiče insistiranja
’supermena’ na obaveznosti pobede (koja mora da se vidi), shvatio sam zašto to
čine. Uveren sam, da im je savest opterećena. Kako to? Pa, oni ipak ne veruju
da je dovoljno za spasenje, ono što je Isus učino za nas, ali bez nas i izvan
nas (što su ovi naši i pokazali kad je bilo Ivanino krštenje na Zlatiboru, kad
se nisu usprotivili Koraćevoj priči - da se spasavamo verom koja kroz ljubav
dela, odnosno i uračunatom i tzv. datom pravdom; što znači i Hristovim životom
za nas, ali i onim što će učiniti u nama). I stoga, ’nameću drugima bremena
teška, a koja ni sami ne mogu da nose’! Takođe, ’sami ne ulaze’ u Božje carstvo
(tj. spasenje) kroz blagodatni Dar, ’pa ni drugima ne daju da (kroz Blagodat)
uđu!’ Pa kako im i ne bi bila nečista savest, kada propovedaju nešto, a što im
je bar podsvesno jasno da u tome ni sami nisu potpuno uspešni?!
I jeste nam Bog obećao pobedu nad
svim delima bezakonja, baš kao što je i Avram trebao očekivati sina ’po
obećanju’, baš kao što je i Reveki obećano da će joj mlađi sin dobiti blagoslov
prvenaštva. Ovo su dobri primeri u kojima Avram, Reveka i njen sin Jakov nisu
verovali Višnjem da će se On postarati da ispuni svoja obećanja, pa su pokušali
da ’pomognu’ Bogu, i to na nedozvoljen, ’nezakonit’ način. (Ovde bih mogao da
dodam i slučaj brata Rajka koji je, dok je bio pentakostalac, pokušao da
’pomogne’ Bogu, kako bi ga Ovaj krstio Duhom, darujući mu dar (nerazumljivog)
jezika, i to tako što se pretvarao.) A zašto su ovi pobožni ljudi popustili u
veri? Pa jednostavno, u Avramovom slučaju vreme se oteglo, a Gospod nikako da
reaguje. Dok su Reveku i Jakova okolnosti navele da uzmu stvar u svoje ruke.
Isto tako i mnogi adventisti pokušavaju da na svoj način pomognu Bogu.
A On nam je svima zaista obećao
da će nas očistiti od svakog greha, i da će nas obasuti brojnim duhovnim
rodovima, međutim prolazi vreme a nikako da se u potpunosti ispune Njegova
obećanja. I šta ćemo drugo, nego da se i mi ’uključimo’, nastojeći da se Božja
obećanja ’sprovedu u delo’ tj. ispune. Pa pokušavamo da na silu, odnosno u
svojoj sili donesemo duhovni rod, i to bez obzira što shvatamo da to ne ide
tako, da to onda i nije rod po obećanju.
Dok opet neki, a koji su odustali
od ’svoje sile’ tj. svog delanja, okreću se svojoj mudrosti, pa pomažu Bogu,
odnosno ’brane sveto Božje ime’ tako što revnuju za Njegovu ’istinu’, ’na sva
zvona’ propovedajući ono u šta veruju. A veruju u ono što i mi verujemo, da Bog
može i hoće da nam da pobedu nad svakim grehom. Ali kao što sam na početku
rekao, oni to vide kao uslov spasenja. I onda pred drugima (dal’ vernicima, ili
prijateljima Reči) nastupaju kao da su veoma uspešni u duhovnoj borbi. Dovoljno
su inteligentni da shvataju da bi, priznanje pred drugima njihovih konstantnih
padova, bilo kontradiktorno i ’kontraproduktivno’! Za mene je već takav njihov
nastup davanje lažnog svedočanstva.
A šta tek reći za momente kada ih
zadese nemile okolnosti, u kojima neko stavlja pod znak pitanja njihovu
besprekornost u borbi sa grehom. Iz iskustva znam da su mnogi podlegli ovom
iskušenju, te su se usudili da ustvrde da oni zaista nadvladavaju grehe,
pozivajući se na poneko pozitivno iskustvo, a previđajući ili skrivajući ona
negativna. I kao što već rekoh, sigurno je da su za svoje padove našli
opravdanja. A ono najbanalnije je da sebe vide boljima (’duhovno bogatijima’)
od mnogih!
No, šta očekivati od nekakvih
hrišćana, kada su okruženi sve samim ’svecima’? Prosto ne smeju da pred
ovakvima priznaju svoje slabosti, pa i padove u greh, jer bi ih tada ovi
napali, da su nevernici i da ne žele da ostave greh. Međutim, doživeo sam i to
da su ovi, koji su se neko vreme zavaravali da su sa takvim svedočenjem
(predstavljanja sebe kao pravednika Luka 16:15) ’branili sveto Božje ime’, a nakon
što se u njihovom prisustvu našlo par njih, koji nisu skrivali svoje duhovno
siromaštvo (nesavršenstvo), i oni su tada ’okrenuli svoju pobedničku priču’,
priznavajući da ni njima ne ide sve savršeno, te da im sve to i nije baš jasno!
Morali smo već uveliko naučiti, i to i iz poruke Božje Reči, ali i iz
ličnog iskustva, da je nama nemoguće da menjamo svoju (palu) prirodu; što znači
da se od nas ni ne očekuje da pobeđujemo grehe. A ono što nam je moguće i što
Višnji od nas očekuje je da se pokajemo (preumimo), zauzmeno ispravan stav
prema Božjem carstvu i Njegovom uređenju, definisano Njegovim zakonom ljubavi (okrenutosti
od sebe ka drugima); birajući da budemo preobraženi u takvo obličje, kojem će
nesebična ljubav biti prirodni ’nagon’. Što opet znači, da zauzmemo ispravan
stav i prema grehu, odričući ga se u potpunosti.
Taj ispravni stav ’srca’ jedino
Gospod može da, sa potpunom preciznošću, prepozna, pa će u Svoje, pravo vreme
On tu našu konačnu odluku i da ’zapečati’ svojom (’nanovo)stvaralačkom’ silom.
Ako želiš, možeš ovo da staviš na
tvoj sajt.., negde u komentarima...