Adventistička
teologija: Veslijanska veza - Vudrou Vajden
BOJA
MOJIH KOMENTARA
BOJA SRĐANOVIH KOMENTARA
18. APRILA 2005. GODINE
Napisao Woodrow W. Whidden
Autor istražuje adventističke teološke veze sa veslijanskom/arminijanskom tradicijom.
IAKO JE TAČNO DA SE ČINI DA ADVENTISTIČKA TEOLOGIJA NIJE ISKLJUČIVO
DUŽNA NIJEDNOJ VELIKOJ PROTESTANTSKOJ TEOLOŠKOJ TRADICIJI, OVAJ ČLANAK ĆE
TVRDITI DA JE NEPOSREDNIJU I SUŠTINSKI FORMATIVNIJU OSNOVU OBEZBEDILA
VESLIJANSKA/ARMINIJANSKA TRADICIJA.
Sasvim je jasno da postoje
izraziti naglasci u adventističkoj tradiciji, posebno kada je u pitanju
eshatologija (kao što je neminovnost Drugog dolaska i Milenijuma). Ovi
eshatološki akcenti proizašli su iz širokog impulsa američke milenijalističke
brige početkom devetnaestog veka.
Štaviše, postoje neki jasni
pravci koji su došli do teološke tradicije adventista sedmog dana iz
luteranske, reformisane/kalvinističke, radikalne reformacije (anabaptističke),
puritanske, pijetističke i restauratorske tradicije. ALI JA SUGERIŠEM DA JE NAČIN NA KOJI SU
VESLIJANCI RAZUMELI PITANJA KOJA SU POVEZANA SA SOTERIOLOGIJOM (NAUKOM O
SPASENJU) I BLISKO POVEZANA PITANJA PRIRODE ČOVEKA, ZAKONA, [1] I
GREHA, BIO NAJDIREKTNIJI OBLIK ZA JEZGRO ADVENTISTIČKE TEOLOGIJE. [2]
Druga
formativna pitanja sa veslijanskim ukusom tiču se adventističke teološke
metodologije, trinitarizma, načina na koji se biblijski autoritet shvata i
koristi, i crkvene organizacije. Međutim, ovaj rad će se usredsrediti na pitanja
spasenja. OVI VESLIJANSKI
SOTIRIOLOŠKI UTICAJI NAŠLI SU SVOG NAJZNAČAJNIJEG SVEDOKA U ELEN VAJT. [3]
Pod širokom kategorijom
soteriologije, najistaknutiji
koncepti se bave božanskim pozivom i izborom, I NAČINIMA NA KOJE SE POUČAVA, POVEZUJE I
NAGLAŠAVA OPRAVDANJE I POSVEĆENJE.
Kod Veslijanaca, adventisti su
posebno želeli da govore o spasenju po blagodati samo kroz veru, ali takva sola
gratia, sola fide vizija je blisko povezana sa naglaskom na veri shvaćenoj kao aktivnom učešću u Božijoj blagodati. (Srđan: DA) I takva vera
koja učestvuje prima ovu blagodat na odgovoren način [na način koji vodi do odgovora].
Ova
koncepcija vere i blagodati DALA
JE SNAŽAN NAGLASAK NA VIZIJU (VERZIJU) POSVEĆENJA KOJA UKLJUČUJE OPSEŽNU
TRANSFORMACIJU KARAKTERA. (Srđan: O, DA!)
Ne
treba da čudi što je takav naglasak doveo do PAŽLJIVO NIJANSIRANOG RAZUMEVANJA
SAVRŠENSTVA [KOLIKO JE PAŽLJIVO NIJANSIRANO I
URAVNOTEŽENO, VIDI SE IZ TVOJIH DRUGIH ČLANAKA, A VIDEĆE SE I U NASTAVKU OVOGA].
Ono što sledi biće
preliminarna analiza ovih glavnih perspektiva, sa željom da se pokaže kako su
ovi veslijan/arminijanski uticaji uticali na adventističku teološku formaciju.
Ljudska priroda
i greh
Iskupiteljski poziv i Prethodna blagodat
Vesli je uvek
govorio o iskupiteljskom odgovoru pokajnika kao o plodu slobodne blagodati koja
je „prethodno“ darovana radom Svetog Duha prizivanja (Srđan: ne znam Veslijevo učenje
i ne mislim da se njime bavim, ali ovo mi baš liči na farisejka tumačenja
Pisma, pa čak i dodavanja onog ’MOJEG’- ljudskog Reči.., a što su mnogi subotari usvojili i ponavljaju bez preispitivanja; ja to zovem - pričaju priče),
ubeđivanja i obraćenja. Ali uvek je poziv i uverenje ono što je ljudsku
slobodu shvatalo veoma ozbiljno i nastojalo da se izbegnu determinističke,
predestinističke kategorije kalvinizma. [5]
Koncept „prethodne blagodati“ bio je jedno od Veslijevih fino
nijansiranih učenja; ali suština toga glasi ovako: Bog dolazi da probudi
grešnike do spoznaje Njegove iskupiteljske ljubavi i njihove velike potrebe
izazvane grehom – i izvornom i uobičajenom. Takvo razumevanje je pomoglo Veslijancima da izbegnu krajnosti
determinističkog kalvinizma i pelagijanizma. [6] Ova perspektiva razume da grešnici prirodno ne traže
Boga, već da On iskreno traži da oni uđu u otkupiteljski odnos sa
Njim. Takvo blagodatno traženje „stvara“ proto-obnovu koja omogućava
osuđenoj duši da odgovori na Božju otkupiteljsku ponudu.
Dok adventistička
teologija obično nije koristila tehnički izraz „prethodna blagodat“, njen
evangelistički arminijanizam svakako izražava suštinu koncepta. [7]
(Srđan: Nisam razumeo šta
podrazumeva pod - „prethodna
blagodat“, ali možda u daljem tekstu.. – ukratko objašnjeno, podrazumeva blagodat
koja čovečijoj volji porobljenoj grehom - koja sama od sebe ne može da izabere
dobro – daje snagu da izabere dobro umesto greha koga voli i kome robuje.)
Opravdanje i posvećenje u ravnoteži
Veslijevo učenje o opravdanju blagodaću
samo kroz veru bilo je jasno u protestantskoj tradiciji. Njegovi stavovi
su se snažno suprotstavljali svakom konceptu koji je odudarao na pravednost
dela kao osnovu prihvatanja [PA AKO JE TAKO KAO ŠTO TVRDIŠ ZAŠTO SU ONDA OD
POSVEĆENJA I SAVRŠENSTVA NAPRAVILI USLOV SPASENJA!? Srđan: to sam ti već rekao, zato što im je to bio način,
naravno pogrešan, da ospore sve one koji odbacuju Zakon]. On se protivio
augustinovskoj/trentskoj verziji opravdanja koja je shvatala božansko
oslobađanje i oproštenje kao plod ulivene (date) pravednosti (tj. posvećenja) [VESLI SE NA
REČIMA PROTIVIO, A U PRAKSI JE NAPRAVIO UČENJE KOJE SE MALO RAZLIKUJE OD
RIMOKATOLIČKOG OPRAVDANJA VEROM – KOD VESLIJA POSVEĆENJE NE PRETHODI
OPRAVDANJU, NEGO SE ISTOVREMENO DOGAĐA – I TO TRENUTNO I SAVRŠENO – PA GA JE
NAZVAO „TRENUTNO SAVRŠENSTVO“. KOD EVANGELIČKIH PROTESTANATA POSVEĆENJE SLEDI
NAKON OPRAVDANJA I TO POSTEPENO – Srđan: Ja
se slažem sa ’trenutnim savršenstvom’, ali samo kao uračunatim.. On nas
PROGLAŠAVA, ali nas još NE ČINI, savršenima!
– ne, oni insistiraju na savršenstvu koje Bog ostvaruje u nama, NJIMA NIJE
DOVOLJNO TO ŠTO NAM SE PRIPISUJE Hristovo savršenstvo]. Drugim rečima, u redu spasenja, opravdanje i posvećenje su DVA BLISKO POVEZANA ASPEKTA
OTKUPITELJSKE BLAGODATI, ALI ASPEKTI KOJI SE MORAJU JASNO RAZLIKOVATI. [8]
Dok je Vesli razumeo
prioritet opravdanja (logički, a ne vremenski/hronološki), on ga je
video ne samo kao vrata posvećenja, već kao njegovu suštinsku, stalnu
pratnju. On je, međutim, bio
oprezan prema načinu na koji protestanti (posebno reformisano/kalvinističko
krilo engleskog evangelističkog preporoda iz 18. veka) koriste koncept
„pripisane Hristove pravednosti“.
Razlog za njegov osećaj nelagodnosti (PONEKAD GOTOVO
BEZOBRAZLUK – [OVO
SU VAJDENOVE REČI – SOMETIMES ALMOST CHURLISH OPPOSITION – DOSLOVNO PREVEDENO:
PONEKAD GOTOVO ĐAVOLSKO PROTIVLJENJE]) bio je NAČIN NA KOJI JE
SMATRAO DA KALVINISTI KORISTE KONCEPT DA OCRNE POSVEĆENJE I DA OTVORE VRATA I
TEOLOŠKIM I PRAKTIČNIM ANTINOMSKIM STAVOVIMA I PONAŠANJU. Drugim rečima,?!?! dok je Vesli bio jasan da opravdanje daje milostivo
prihvatanje kroz oproštenje prošlih grehova, (Srđan:
Ajoj kakav prevod! – automatski Google
prevodilac, nisam sve sređivao)
NIJE MU ODGOVARALA IMPLIKACIJE UČENJA DA SE HRISTOV ŽIVOT (NJEGOVA AKTIVNA POSLUŠNOST) PRIPISUJE, ILI SE VERNICIMA RAČUNA KAO „POKRIVAČ” ZA SADAŠNJE GREHE.
[ETO LIČNOG (!!!) RAZLOGA ZAŠTO JE VESLI TRAŽIO SVE MOGUĆE INDIREKTNE
NAČINE DA INSISTIRA NA POSVEĆENJU (Srđan: naravno, u klasičnom tumačenju šta je posvećenje; jevrejska reč
’kadeš’ (ako se dobro sećam) znači i očistiti i posvetiti; tako da se i ja
slažem da je posvećenje uslov spasenja, ali onako kako ga ja razumem - očišćeni
od laži, a posvećeni istinom; jer i Pavle kaže da će propasti oni koji ne veruju
u, ili odbacuju, Istinu!!! i tu se ne radi o tome da pojedinac shvati i
prihvati svu istinu, a koju pali čovek može da ’podnese’, ali je problem u tzv.
neoprostivom grehu, gde se smišljeno i namerno istina naziva lažju i obrnuto!) KAO USLOVU
SPASENJA, NAZVAVŠI GA „KONAČNIM OPRAVDANJEM“ JER NIJE SMEO OD OSTALIH
PROTESTANATA DA POSVEĆENJE DIRETKTNO I JAVNO PROGLASI USLOVOM SPASENJA S
OBZIROM DA BI TIME OTVORENO NEGIRAO PROTESTANTSKU REFORMACIJU I BIO IZOPŠTEN
KAO JERETIK!!! NEKA SE ZNA!!!]
SMATRAO JE DA TAKAV KONCEPT PRIPISANE PRAVEDNOSTI UGROŽAVA POSVEĆENJE (Srđan: ako je tako, tu se krije suštinska greška)
[AKO BOG ŽELI DA POSVEĆENJE DOĐE ISKLJUČIVO SPONTANO A NE USILJENO, ONDA
VERNICI NEMA ŠTA DA SE BRINU O POSVEĆENJU KOJE JE PLOD OPRAVDANJA I STALNOG
BLISKOG ODNOSA SA BOGOM, VEĆ JEDINO TREBA DA SE BRINU ZA TAJ BLIZAK ODNOS SA
BOGOM.
TAKO DA JE VESLIJEVO MIŠLJENJE POTPUNO KONTRAPRODUKTIVNO I BLOKIRAJUĆE – VRATIO JE REFORMACIJU NA NIVO RIMOKATOLIČKOG OPRAVDANJA VEROM I GURNUO JE U NAJCRNJI I NAJSUPTILNIJI LEGALIZAM! Srđan: da!].
[TO JE U SUŠTINI DELIMIČNO POGREŠAN STAV – POGREŠAN U DELU U KOME SU
IMALI STAV DA JE GREH POD BLAGODAĆU U REDU I DA NE TREBA DA BUDE PREVAZIĐEN, A SA
DRUGE STRANE TAČAN U DELU DA NE TREBA ONI DA GA PREVAZIĐU, VEĆ JE TO BOŽIJA
ODGOVORNOST I UDEO, A NJIHOVO JE DA TRAŽE ŽELJU ZA PROMENOM I DA ODRŽAVAJU
BLISKU VEZU SA BOGOM].
ZA VESLIJA, opravdanje samo verom MORA BITI praćeno posvećenjem blagodaću kroz veru (Srđan: eto ljudskih dodavanja; gde čovek želi da se pokaže većim svetcem, nego što to i sam Bog od njega očekuje! možda se i nisam dobro izrazio, ali verujem da shvataš..) [NE MORA, NEGO TREBA – MORA JE UVEK PROBLEM U SVEMU ŠTO TREBA DA DOĐE ISKLJUČIVO SPONTANO I DRAGOVOLJNO. TREBA – TO JE PRAVI ODNOS PREMA POSVEĆENJU. ALI NE PRAVLJENJEM USLOVA SPASENJA I OD TOG „TREBA“ I NA TAJ NAČIN SKRETANJEM FOKUSA SA HRISTA I ODNOSA SA NJIM NA NAS I ONO ŠTO ON RADI U NAMA – PUSTIMO DA SE „TREBA“ TJ. POSVEĆENJE KAO SPONTANI PLOD SAMO BRINE ZA SEBE, A MI SE BAVIMO KORENOM I STABLOM KOJI GA DONOSE – U BOŽIJE VREME, NA BOŽIJI NAČIN I POD BOŽIJIM USLOVIMA I OKOLNOSTIMA].
Takva vizija hrišćanskog
života je svakako mnogo participativnija od Kalvinovih shvatanja [9] i
posebno njegovih reformiranih sholastičkih naslednika. Drugim rečima, za Veslija,
vernici su „pomilovani da bi učestvovali [DA, ALI U ČEMU DA UČESTVUJU!? U
POSVEĆENJU!? POGREŠNA META, POGREŠAN CILJ, POGREŠAN FOKUS!!! TREBA DA UČESTVUJU
U AKTIVNOM ODNOSU SA BOGOM (Srđan: a
najsuštinskiji odnos s Bogom je kontinuirano pozivanje verom na Njegov
blagodatni Dar!), A POSVEĆENJE JE NJEGOV
UDEO KOJI TREBA SPONTANO DA DOĐE!!!;“] [10]
POMISAO DA BI POMILOVANI VERNICI MOGLI DA SE ODREKNU ŽIVOTA AKTIVNOG PRISVAJANJA HRISTOVOG KARAKTERA KROZ DELOVANJE SVETOG DUHA BILA JE JEDNOSTAVNO ANATEMA ZA VESLIJA (Srđan: e ovo je dobro rekao, jer to prepoznajem u mnogim adventistima! pokušavaju da ’brane’ Boga i Njegovu istinu USTIMA, dajući lažna svedočanstva, jer njima samima to izgleda tako sveto, pa čak i logično, a ni slučajno ne žele da priznaju da u njhovom životu tj. iskustvu to baš i ne ide tako kako drugima predstavljaju da bi trebalo!!!! upravo me ovo najviše iritira.., najviše mi je zbog ovoga muka!)
[PA KAKO SE TO AKTIVNO PRISVAJA HRISTOV KARAKTER!? DA LI AKTIVNOM BORBOM
SA GREHOM!? ILI AKTIVNIM ODRŽAVANJEM SVE BLISKIJE VEZE, ODNOSA SA BOGOM KOJI
KAO SPONTANI PLOD IMA KARAKTER KOJI BOG DAJE? OVO DRUGO JE TAČAN ODGOVOR, A
VESLIJEV FOKUS VODI U LEGALIZAM I POLOŽAJ NESIGURNOSTI, VODI U POTPUNO POGREŠAN
FOKUS I ROPSKI JARAM LEGALIZMA, HAOSA I BEZNAĐA!!!].
Takav participativni model [model učešća] hrišćanskog iskustva bolje je razumeti
kao „način“ života, a ne kao red ili niz diskretnih iskupiteljskih događaja
koji imaju malu uzročnu vezu jedni sa drugima. U tom smislu,
Randi Maddok je tvrdio da je Veslijevo gledište bolje izraženo kao via salutis,
a ne kao više reformisani/skolastičan izraz ordo salutis. Ovaj
„put“ spasenja uključuje različite usputne stanice, ali svaka je blisko
povezana sa onim što se dogodilo na prethodnim stanicama i priprema put za
buduće događaje i pauze u maršu u carstvo.
Maddok je verovatno uhvatio
duh ovoga preko salutis ?!?!? slika
sa svojom karakterizacijom Veslijevog ključnog teološkog organizacionog principa kao „odgovorene
blagodati (blagodati koja vodi do odgovora)“. Ono što Maddok
misli pod ovim je da svaka pauza na putu spasenja nije samo vitalno povezana sa
onim što se dešava pre i posle, već delo Božije na svakom zaustavljanju poziva
na odgovarajući „odgovor“
od vernika koji će se manifestovati u milostivo „ODGOVORENO“ ponašanje –
moralno, duhovno i društveno (Srđan: prvenstveni
’odgovor’ na blagodat je za mene SLOBODA od pokušaja da zadobijem, ili
dostignem, spasenje; što znači da dragovoljno biram da nastavim odnos sa svojim
Tvorcem i Spasiteljem!)
[opet pogrešan fokus na plodovima, umesto na korenu i stablu, na
posvećenju umesto na opravdanju – SVE ŠTO JE VESLI TREBALO DA URADI DA BI
ISPRAVIO KALVINISTIČKI ANTINOMIZAM JE DA KAŽE DA NIKAD NIJE U REDU IMATI STAV
DA JE GREH U REDU, KAO I DA OSOBA OD BOGA TREBA DA TRAŽI PROMENU NA BOLJE, A NE
DA PRAVI TEOLOGIJU DA BLAGODAT MORA DA SE VIDI – I JOŠ JE TVRDIO TRENUTNO – ŠTO
JE FOKUS SA HRISTA SKRENULO NA VERNIKA I DOVELO DO NESIGURNOSTI I SUPTILNOG
LEGALIZMA Srđan:
DA!!!]. Božje preventivno
buđenje i ubeđenje su pozivi koji imaju za cilj da izazovu „odgovor“ na Božje oproštenje i pozive na
oproštenje na „odgovoreno“ (za razliku od neodgovorenog) transformisanja [na preobražaj kao odgovor umesto na odgovor na blagodat
koji ne vodi do preobražaja]. Ovo „odgovoreno“ učešće će
rezultirati „odgovorenim“ rastom u blagodati koji vodi do punoće
preobražavajuće blagodati – hrišćanskog
savršenstva (Srđan: ponavljam, Bog želi naš odgovor na blagodatni
dar; a odgovor je da ga sa zahvalnošću prihvatimo!)
[X-TI PUT KAŽEM:
AKO ODGOVOR MORA DA BUDE ISKLJUČIVO SPONTAN, NEIZNUĐEN, NEUSILJEN, KAO ŠTO JE
LUTER DOKAZAO u Predgovor Poslanici Rimljanima, DA LI JE VESLI SHVATIO DA ĆE INSISTIRANJEM NA NEČEMU ŠTO MORA DOĆI
ISKLJUČIVO SPONTANO, UPRAVO BLOKIRATI SPONTANO JAVLJANJE TOGA ŠTO JE NAGLAŠAVAO!?
ZAŠTO JE INSISITIRAO NA ODGOVORU TJ. PLODU KOJI MORA DA DOĐE ISKLJUČIVO SPONTANO UMESTO NA UZROKU – TJ. KORENU I STABLU – TOG ODGOVORA?]. (Srđan: da! i umesto da se fokusiram da budem na pravom Korenu ili Čokotu, jer samo On i može da doprinese da do roda dođe, ja se fokusiram na sam rod, kao da ga ja mogu proizvesti!!
Ustvari, čovek (baš kao i đavo) može dosta toga da učini ’u svojoj
sili’, što bi mogli nazvati falsifikatom; pa ako tzv. vernik nije na Korenu
(Čokotu), pošto nije verom prihatio da je na osnovu Božjeg blagodatnog dara
proglašen pravednim, a što bi mu rasteretilo savest od osude i krivice, tada su
sva njegova dela učinjena iz pogrešne pobude, jer je (iz straha) okrenut
sopstvenom spasenju!)
Rezonancija koju takve VESLIJANSKE KATEGORIJE IMAJU SA ONIM ŠTO SE NALAZI U KORACIMA KA HRISTU je prilično upadljiva.
Adventizam, POD SNAŽNIM UTICAJEM IZRAZITO VESLIJANSKE ELLEN WHITE
[ZAPAZITE OVO JER OVO VAJDEN STALNO PONAVLJA – E. V. JE VESLIJANKA, A
AKO ZNAMO KAKVE SU POSLEDICE VESLIJANSTVA ZAŠTO SE ONDA ČUDIMO NACRNJEM LAGALIZMU
KOJI VLADA U ADVENTIZMU ZBOG „SNAŽNOG UTICAJA IZRAZITO VESLIJANSKE E. V.“, KAKO
JE VAJDEN UPORNO NAZIVA U SVOJIM IZJAVAMA I DELIMA?]
, nije bio sklon naglascima u učenju o spasenju koji teže da omalovaže ili spasenje isključivo po milosti kroz veru, ILI ZNAČAJ POSLUŠNOSTI I POSVEĆENJA [TO JE TAJ POGREŠNI FOKUS KAO POGREŠNA REAKCIJA, POGREŠAN ODGOVOR NA ANTINIOMIZAM]. Srđan: DA!!
[SVE ŠTO JE TREBALO NASTOJATI JE IMATI NAJBLISKIJI ODNOS SA BOGOM, A
PLODOVI TOG ODNOSA KOJI UKLJUČUJE POSVEĆENJE BI SAMI DOŠLI U SVOJE VREME... ]
(Srđan: opet
ponavljam, posvećenje je proces čišćenja od laži; pa ako smo i očišćeni od neke
pogrešne slike o Bogu, ili o nama, ne znači da smo potpuno očišćeni; Isus je
rekao svojim učenicima, da ima još dosta toga da im otkrije, ali da oni to ne
mogu ’nositi’, podneti; te On to u svojoj premudrosti postepeno razotkriva!)
Želeli smo da govorimo o spasenju u smislu pravnih ili forenzičkih metafora (opravdanje, zadovoljenje božanske pravde i presude) i isceljenja ili terapeutskih metafora (pomirenje, oporavak od grešne infekcije i učešće sa Velikim Lekarom).
PREZENTACIJE ELEN VAJT O OPRAVDANJU I POSVEĆENJU SU ZA SVE PRAKTIČNE SVRHE SKORO IDENTIČNE VESLIJEVIM.
[OVO JE JEDNA OD NAJKLJUČNIJIH VAJDENOVIH IZJAVA ZA RAZUMEVANJE
ADVENTIZMA!!! VAJTIZAM = VASLIJANIZAM“!!!!!!!!!!]
IAKO NIJE BILA SUZDRŽANA KAO VESLI U KORIŠĆENJU IZRAZA KAO ŠTO SU „PRIPISIVANJE“ I „POKRIVANJE“ HRISTOVE PRAVEDNOSTI, RAZLIKE U NJIHOVOM RAZUMEVANJU OPRAVDANJA VEROM SVODE SE NA PUKE TEOLOŠKE IZRAZE ILI „PREPIRKU OKO REČI“.
[I OVO JE RAZJAŠNJAVAJUĆA, DA NE KAŽEM, RAZOTKRIVAJUĆA IZJAVA!!!!!!]
Iako poređenje njihovog razmišljanja o posvećenju i savršenstvu zahteva nijansiraniji tretman nego opravdanje, SUŠTINA ONOGA ŠTO SU NASTOJALI DA IZRAZE IMA UPADLJIVE SLIČNOSTI.
[JOŠ JEDNOM NAGLAŠAVA SKORO POTPUNU ISTOVENOST IZMEĐU VESLIJEVOG I
UČENJA E. V. U VEZI ODNOSA IZMEĐU OPRAVDANJA I POSVEĆENJA!!!!!!]
KRATAK
PREGLED VESLIJEVOG UČENJA
O
POSVEĆENJU I SAVRŠENSTVU ĆE SE POKAZATI OD POMOĆI
[SVE TE PERIPETIJE, SAV TAJ HAOS KOJI SU NAPRAVILI SA POGREŠNIM ODGOVOROM NA ANTINOMIZAM SU MOGLI DA REŠE I VESLI I E. V. DA SU REKLI DA NIKAD NIJE U REDU IMATI STAV DA JE GREH U REDU I DA TREBA TRAŽITI OD BOGA STALNI NAPREDAK, ALI DA TO NIJE NAŠ UDEO, VEĆ JE NAŠ UDEO PRIBLIŽAVANJE BOGU!!!]
Srđan: Bravo Deks! (ovde sam ironičan). Ti si u ovom slučaju pravi general, ali kada se bitka već uveliko odigrala. Mislim da prepoznaješ šta sam hteo da kažem.., jer ne znam tačno kako ide ta izreka (evo se setih - ’lako je biti general posle bitke’!) Nije li isto tako mogao neki drugi ’Dejdža’ da bude ljut na sve stare reformatore (a čisto da naglasim - Božje sluge) što su ’vukli repove’ neistinitih priča, a koje su NASLEDILI od svojih prethodnika. Nasledili bez preispitivanja. Ali, tu se opet trebamo podsetiti na Božje proviđenje, znaš već za ono ’On će u svoje vreme i na svoj način da interveniše’, a što si i sam prihvatio u nekom drugom kontekstu!!! Što znači, da je i na nama danas da se reformišemo, odnosno očistimo od neistine!!! No priznajem, da sam i sam ljut, ali na davanje lažnog svedočanstva, u smislu da se prave da umeju da se ’služe Božjom silom’, kako mnogi iz stare garde tvrde, ili slično tome kako ovi novi ’duhovni superheroji’ to izražavaju, ali drugim rečima - da Hristos živi svoj bezgrešni, savršeni život u njima! I kada ih pitam - da li im to zaista uspeva, obavezno skreću sa tog pitanja na drugu temu... I koliko je god to nepošteno, postoji i gore od toga. Stim da je za mene i ovo davanje lažnog svedočanstva, čime se sablažnjavaju iskrene duše. A gore je kada otvoreno slažu da im se više ne dešava da padnu. Samo par njih se usudilo da tako nešto izjave (baš se to desilo večeras 17.01.’25’.), ali i ovaj je odmah prebacio priču na neku drugu stranu; dok nam je svima bilo očigledno da mu je neprijatno, i da mu nije padalo na pamet da se vrati na tu svoju smelu izjavu, te da pokuša da je dokaže, potkrepi, objasni....! UUF, UUH!!! I upravo njima, koji insistiraju na izgradnji (besprekornog) karaktera, kažem da bi moglo biti da izgrađuju naviku (karakter) da stavljaju maske, tj. da umesto da daju istinito svedočanstvo, oni (se navikavaju) da daju lažno, naviku koja ih zasigurno vodi u večnu propast; a verujem da misle da na taj način, brane sveto Božje ime, odnosno da brane Božju istinu, naravno, kako je oni vide, razumeju... i ponavljam, što im izgleda logično, pa i sveto!
Ne brišem ovo što sam pre zapisao, a što je problematično, za šta me je
preko savesti Bog i ukorio. O čemu se radi? Pa, shvatio sam da ni ja nemam
pravo da se ljutim na ’sabraću’, koji ne žele da priznaju da im u ličnom
iskustvu ne ide onako kako su zamislili, i što je još gore, a kako to i Pismo
kaže - drugima nameću teret, koji ni sami ne mogu da nose! Ali, oni su to
prihvatili od drugih, onih koji su za njih nekakvi duhovni autoriteti, i oni u
to iskreno veruju. Pa se, kako znaju i umeju, zalažu za to, pošto u to veruju
(i sam sam isto to bio). I evo se opet vraćam na tu suptilnu đavolju zamku za
adventiste. O čemu se radi? Pa kada (su) smo dobili tu novu nijansu svetlosti
Božje istine, da je Njegov zakon večan i nepromenljiv, što znači da je i dalje
obavezujuć, usput prihvatajući ovu Veslijansko-Vajtovsku priču, da promena
karakternih osobina, odnosno poslušnost zakonu MORA da se vidi u životu vernika,
na početku smo još i bili uvereni da će Višnji to da ostvari u nama, pošto smo
najiskrenije ušli u tu priču. Te smo neko vreme veoma revnosno pozivali druge
na poslušnost zakonu. No, nakon određenog vremena shvatamo da nam Bog ne daje
savršenu pobedu nad karakternim manama tj. raznim gresima. I opet ponavljam da
nam je logično bilo da će se to desiti. Ali eto nije pa, makar i podsvesno,
shvatamo besmislenost i nelogičnost situacije, u kojoj ćemo drugima propovedati
o potrebi poslušnosti zakonu, a da ovima usput i priznamo da ni sami nismo
besprekorno poslušni, šta više da nam se redovno dešavaju padovi. I onda smo,
jadni mi, nastupali i pred drugima, a i u međusobnim susretima kao da smo već
preobraženi u svetu prirodu i da nam se više ne dešava da grešimo. Posebno
stoga što smo prihvatili i tu priči, a koju i sami ponavljamo drugima - da nam
Višnji daje silu da nadvladamo svaki greh. Kako ćemo onda da priznamo, da to
baš i nije tako, šta više, da je daleko od toga?! I na taj način smo, da se
tako izrazim, upali u đavolje (vrzino) kolo, gde revnosno zagovaramo ono u šta
verujemo, dok nas sopstvena savest osuđuje, jer smo svesni da nam život nije u
skladu sa onim što ispovedamo. Dok oni koji su tu nepobitnu činjenicu
potisnuli, bar im podsvest o tome svedoči. Ne znam da li je to to đavolje
’vavilonsko vino’ kojim nas je opio, ali sam siguran da nas time drži ’svezane
u duhovnim, ropskim lancima’! A takođe sam siguran, da nas Gospod poziva da
’izađemo iz’ tog ropskog položaja! Koliko god da nam je to nelogično, šta je
problem da priznamo pred drugima svoje nesavršenstvo. I bez obzira što nam
Svevišnji još uvek ne daje savršenu pobedu nad svakom karakternom manom i nad
svakim grehom, možemo slobodno da posvedočimo bližnjima da verujemo u Božji
zakon kao obavezujući; što bi značilo da nas on i osuđuje na (večnu) smrt.
Međutim, mi verujemo i u radosnu vest, koja nam svedoči da je Isus, naš
Spasitelj uzeo na sebe tu našu krivicu i osudu, u kojoj nije imao nikakvog
učešća, da bi nama darovao svoj život savršene pobede nad svakim grehom, u
kojem mi nismo imali nikakvog učešća. I ta neverovatna zamena nam otvara vrata
Neba. Pa to, i isključivo to je temelj spasenja, a ne zadobijanje pobeda nad
gresima i dostizanje savršenstva! Uređenje tog Nebeskog carstva je definisano,
ili opisano Božjim zakonom ljubavi. A mi smo u svom ’srcu’ (umu) doneli odluku
da želimo da živimo u takvom uređenju. Što opet povlači za sobom i potrebu da
dragovoljno izaberemo (a to ne treba shvatiti kao ostvarenje, nego
jednostavno kao voljnu odluku ili želju) da nas Gospod preobrazi u Njegovo
’obličje’, odnosno Njegov karakter, a čija glavna odlika je okrenutost ka
drugima; pošto smo svesni da smo po (paloj) pirodi egocentrični (oholi,
sebični, samopravedni). I pošto vera nije gledanje, to znači da se mi za sada
samo nadamo da će naš Stvoritelj ispuniti svoje obećanje i nanovo nas stvoriti
u određeno vreme; ili kako to u Bibliji stoji - ’da će dovršiti delo, koje je
započeo u nama’. [Srđane,
pokušaću da ti odgovorim: Ti ne vidiš gde sam ja besan i ljut. Ljut sam zato
što se ne dozvoljava preispitivanje pa dok kakvih god zaključaka došli. Što se
po svaku cenu brani laž i čine sve moguće i nemoguće moralne i nemoralne stvari
da bi se postojeća delimična istina održala kao potpuna a oni koji je
zagovaraju kao jedina grupacija koja ima „celu“ istinu. I to nije samo kod
adventista nego i kod svih ostalih u većoj ili manjoj meri. Još preciznije rečeno:
u bolesnijoj ili manje bolesnoj meri.
To je ono zbog čega sam ljut ogorčen. I danas uvek kažem: „Koliko vidim
u ovom trenutku“.
Ko zna šta još uvek ne vidim i ko zna koja ću sve mišljenja biti
prinuđen da menjam u budućnosti a koja sada zastupam.
Po meni ta farisejska ponosna tvrdoglavost, a u stvari kompleks niže
vrednosti koji se ogleda u nedostatku poniznosti i upornosti u laži, je jedino
protiv čega se ljutim.
Svi mi najčešće vidimo kad nismo u pravu, ali nam ponos i oholost ne
dozvoljavaju da priznamo. I to je prirodno u određenoj meri i u određenom
trenutku. Ali tada treba da shvatimo da zbog svog ponosa moramo da nađemo
elegantan način da priznamo da nismo u pravu.
Tako ovi sa izraženim kompleksom niže vrednosti (koga svi imamo) ne ostavljaju
mogućnost da nađu neki način da u budućnosti elegantno i bez velikog
samoponiženja priznaju grešku.
Ne kažem da je i meni samom lako da priznam neku ozbiljnu grešku, glupost
ili bilo šta tako – i ja se u trenutku branim iako vidim da nisam u pravu. Ali znajući
da je to put koji mene ne vodi nikud, onda planiram i tražim način da se
elegantno izvučem iz svega toga u bliskoj budućnosti tako što ću na neki način
koji neće da bude previše bolan za moju sujetu priznati da ipak nisam bio u
pravu i da sam pogrešio.
Još jednom, većini legalista tako nešto nije ni na kraj pameti. Oni tako
nešto sebi jednostavno ne dozvoljavaju – da se ponize i priznaju da nisu u
pravu. I to je ceo problem!
Oni će pre pristati da umru u najgorim mukama nego da priznaju da su
pogrešili. Ne bih sad o psihološkim razlozima za to jer to je malo duža priča.
Ali ovaj izričit stav nepristajanja na priznanje da su pogrešili je
stvarnost koja će da ih uništi. I nije samo problem što njih uništava (ako su
već tako voljno i konačno odabrali) nego što u uništenje povlači i sve druge
koje oni uporno i namerno pokušavaju da uvuku u svoju samoobmanu.
POSVEĆENJE I SAVRŠENSTVO
MEĐUTIM, NIJE ISKLJUČIO
NEOPHODNOST DOSTIZANJA VAŽNOG, TRENUTNOG PREKRETNOG TRENUTKA KOJI JE RAZLIČITO
NAZIVAO „POTPUNO POSVEĆENJE“, „SAVRŠENSTVO“, „HRIŠĆANSKO SAVRŠENSTVO“,
„SAVRŠENA LJUBAV“, „SVETOST“ I „PUNA VERA“.
OVAJ PREKRETNIK ILI STANJE MOGLO
SE DOSTIĆI RELATIVNO RANO NA „PUTU“, ALI ČEŠĆE JE DOLAZILO NAKON DUŽEG HODA S
BOGOM—OBIČNO TEK TADA.
Ključ za razumevanje dinamike savršenstva kao drugog, posebnog dela blagodati, jeste razumevanje Veslijeve dualističke antropologije i njegove razlike između „pravih greha“ i „nepravih grehova“. (Srđan: ne znam šta pod tim misli, ali meni se čini da se tu radi o opravdavanju samog sebe, svestan da si i dalje nesavršen; pa sam za sebe, ali i druge određuješ šta je ’pravo’ dobro, ili zlo, a šta je ’nepravo’..)
Što se tiče njegove antropologije, Vesli je napravio jasnu razliku između duše i tela. Dok je telo svakako bilo pogođeno grehom, samo sedište prvobitnog greha bilo je u duši. Ono što se podrazumevalo da se dogodi u trenutku savršenstva jeste da se prvobitni greh smatrao iskorenjenim. Praktični rezultat ovog iskorenjivanja bio je da usavršeni više ne bi osećali podsticaje unutrašnjeg greha i rezultat bi bio da „pravi gresi“ više ne bi bili ispoljavani. (Srđan: kakva glupost, kakvo proizvoljno ’filozofiranje’, da ne kažem lupetanje!)
ONO NA ŠTA JE VESLI MISLIO POD „PRAVIM GRESIMA“ JE DA VIŠE NEĆE BITI NAMERNOG, VOLJNOG GREHA BILO KOJE VRSTE. ODABRATI NAMERNO GREŠITI BI IZAZVALO POTPUNI PAD IZ BLAGODATI (Srđan: slažem se sa smislom, ali ko kaže da neće biti i dalje svesnog (valjda je Srđan mislio na namerno) grešenja; pa mi, dokle god smo živi, smo u procesu ’preumnjenja’, sve dok u jednom momentu ne zauzmemo čvrst, ili bolje reći konačan stav (u vezi Greha - veliko ’g’, što znači nezavisnosti od Njegovog prisustva duhom, istinom u nama)
[PROBLEM NASTAJE
U VEZI ELEN VAJT I NJENIH NEDOSLEDNIH IZJAVA – ONA U VEĆINI IZJAVA BILO KAKVO
SVESNO GREŠENJE SMATRA PADOM IZ BLAGODATI. ALI I ONA IMA IZJAVE U KOJIMA
NENAMERNO GREŠENJE – IAKO SVESNO – NE SMATRA PADOM IZ BLAGODATI, BAŠ KAO I
VESLI. I TU NASTAJE ZBRKA, ZATO ŠTO ČAS PRIČA JEDNO, ČAS DRUGO (KAO I U VEZI
MNOGIH TEMA). Srđan:
ponavljam, tu se radi o onom spomenutom đavoljem (vrzinom) kolu, gde nastojiš
da dokažeš antinomistima da je zakon obavezujući, sa jedne strane, a sa druge
nikako se ne usuđuješ da priznaš da i sam padaš, odnosno da si i sam pod osudom
tog istog zakona, jer ti je, bar po ljudskoj logici, jasno da bi to bilo
kontradiktorno i ’kontraproduktivno’; a ja tu vidim da evanđelje tj. poruka o
besplatnom i nezasluživom blagodatnom Daru spasenja nije u potpunosti shvaćena,
ili samo nije prihvaćena!!! zar se još uvek i sami ne borimo sa tim, da u
potpunosti poverujemo u tu neverovatnu vest?!
INAČE, VELIKA JE
RAZLIKA U ZNAČENJU IZMEĐU REČI SVESNO I NAMERNO (VOLJNO, HOTIMIČNO). SVESNO
OBUHVATA I NAMERNO I NENAMERNO – SVE ONO ČEGA SMO SVESNI. I ONO PROTIV
SOPSTVENE VOLJE I ONO ZAŠTA OSOBA IMA STAV DA JE U REDU.
ZA IZJAVE E. V.
U KOJIMA SVAKI SVESTAN GREH (I ONAJ NENAMERNI, PROTIV SVOJE VOLJE Srđan: da, ono o čemu govori
Pavle u Rim 7.) SMATRA PADOM IZ
BLAGODATI – A TAKVE IZJAVE SU UBDELJIVO NAJBROJNIJE – MOGU SAMO DA KAŽEM: KAKAV
LEGALIZAM I OHOLOST!!!
DA JE REKLA DA ODABRATI
NAMERNO GREŠITI ILI DRUGIM REČIMA SMATRATI DA JE BILO KOJI GREH U REDU, ONDA BI
BILA U PRAVU. ALI OVAKIM IZJAVAMA JE STAVILA NEMOGUĆE ZAHTEVE PRED GREŠNOG I
NEMOĆNOG ČOVEKA DA MORA DA PO SVAKU CENU POBEDI GREH I U PRAKSI, UMESTO DA BUDE
DOVOLJNO DA IMA STAV DA GREH NIKAD NIJE U REDU, A OSTVARENJE TOG STAVA U PRAKSI
TJ. ŽIVOTU PREPUSTI BOGU DA SE ON O TOME STARA U SVOJE VREME, NA SVOJ NAČIN I
POD NJEGOVIM USLOVIMA DOK SE OSOBA KAO GREŠNIK BAVI PRIBLIŽAVANJEM BOGU KROZ
NAJBLISKIJI ODNOS].
Međutim, i dalje su mogli postojati (i obično jesu) „nepravi gresi“, koji su shvaćeni kao nenamerni [nevoljni] nedostaci i propusti zbog zaostalih slabosti izazvanih posledicama greha. Iako je ovim „nepravim gresima“ i dalje bila potrebna blagodat oproštenja, oni nisu bili u istoj kategoriji krivice kao „pravi gresi“ [tačno samo u smislu ako „prave“ grehe smatra one učinjene sa stavom da je greh u redu, a „neprave“ kao one koji su učinjeni iz slabosti, nevoljno].
Takve nijansirane definicije dovele su do razlike između „smrtnih“ i „lakih“ greha. DRUGIM REČIMA, „PRAVI GRESI“ OBUHVATALI BI SVESNO IZABRANE, TVRDOGLAVE GREHE NAVIKE, PRETPOSTAVKE I POBUNE, DOK BI „NEPRAVI GRESI“ PRIPADALI KATEGORIJI BENIGNOG NEMARA, POSLEDICA SLABOSTI (ZABORAVNOSTI, NEZNANJA ITD.)—ONIH „NEVIDLJIVIH UDARA“?!? ŽIVOTA.
Pozitivno rečeno, savršeni su
bili puni ljubavi, hvale, radosti, poniznosti i bogati delima ljubavi, služenja
i poslušnosti. Međutim, ovo iskustvo moglo bi biti izgubljeno ako savršeni
vernik ne bi istrajao u poverenju i učestvovanju u Božijoj pripisanoj i datoj
blagodati. Srđan:
to sigurno! [11]
Elen Vajt, [12] zajedno sa Veslijem [kako zajedno sa Veslijem kad je i on čas pričao o trenutnom posvećenju, a čas o procesu, nedosledan je bio i on], naglašavala je posvećenje kao proces (a via), a ne samo jedan događaj. MEĐUTIM, ZA RAZLIKU OD VESLIJA [a sad kažeš za razliku od Veslija – Vajdene, pa i ti si nedosledan], NJENI SPISI SU PREPUNI UPOZORENJA O UČENJU O POSVEĆENJU KAO TRENUTNOM ISKUSTVU [o čemu si govorio kao od jednoj od osobina Veslijevog učenja]. Njen omiljeni izraz je da je to „delo života“. Ona je imala tendenciju da govori ne u smislu iskorenjivanja prvobitnog greha, već u smislu pobede nad grešnim sklonostima i navikama.
IAKO WESLEY NIKADA NIJE KORISTIO IZRAZ „BEZGREŠNO SAVRŠENSTVO“ ZA OPISIVANJE STANJA SAVRŠENIH, MNOGI SU GA TAKO SHVATILI, ŠTO JE OTVORILO VRATA BROJNIM EPIZODAMA FANATIČNOG PERFEKCIONIZMA Srđan: O, DA!
[ONO ŠTO JE IZAZVALO I DALJE IZAZIVA POMOR U
ADVENTIZMU, OLIČENO U TEOLOGIJI POSLEDNJE GENERACIJE!!!!!!!]. [13]
Ali za sve praktične svrhe (bez trenutnog iskorenjivanja prvobitnog greha — što bi se moglo uporediti sa vađenjem pokvarenog zuba), [14] Elen Vajt je koristila većinu Veslijevih suštinskih kategorija: snažno naglašavanje posvećenja kao procesa i razlika između hotimičnog greha i usputnih greha nezrelosti i slabosti.
Ipak, za sve praktične primene (izuzev trenutnog iskorenjenja izvornog greha—što se može porediti s vađenjem pokvarenog zuba), ELLEN WHITE JE USVOJILA VEĆINU OSNOVNIH (SUŠTINSKIH) WESLEYJEVIH KATEGORIJA: snažano naglašavanje posvećenja KAO PROCESA i RAZLIKOVANJE IZMEĐU VOLJNOG GREHA I SLUČAJNIH GREHA NEZRELOSTI I SLABOSTI.
Moja sopstvena istraživanja o razumevanju spasenja kod Ellen White pokazuju da je NJEN GLAVNI NAGLASAK, i teološki i po obimu spisa, BIO NA POSVEĆENJU, SAVRŠENSTVU I PREOBRAŽAJU KARAKTERA. [UMESTO NA OPRAVDANJU, KAKO JOJ JE BOG GODINAMA URGIRAO – FW 18.1].
Mnogi adventisti, posebno oni
pod većim uticajem reformatorskih (posebno kalvinističkih) kategorija, PONEKAD SE OSEĆAJU NELAGODNO (UZNEMIRENO) ZBOG OVIH NAGLASAKA NA
SVETOSTI. ALI ONO ŠTO ONI
ZAISTA NASTOJE DA SAČUVAJU SVOJIM NAGLASKOM NA REFORMATORSKIM KATEGORIJAMA JE NAGLASAK NA
OPRAVDANJU SAMO VEROM. ŠTAVIŠE, ONO ŠTO ŽELE DA IZBEGNU JE SVE ŠTO MIRIŠE NA
TENDENCIJE KA LEGALIZMU, SPASENJU DELIMA ILI SUPTILNIM PRODORIMA IZ TRENTA
(TRIDENTSKOG SABORA). [POTPUNO SE SLAŽEM, TO JE I MOJ CILJ!]
Ipak, kada se pravilno razumeju i White i Wesley, jasno je da su svi elementi „samo kroz veru“ prisutni. [NA OSNOVU SVEGA DOSAD REČENOG TO NIKAKO NE MOŽE BITI ZAKLJUČAK, ALI S OBZIROM DA SI DEO SISTEMA I DA MOŽEŠ IZGUBITI POSAO, JASNO JE ODAKLE OVAKVE TVOJE IZJAVE KOJE SU U PROTIVREČNOSTI SA TVOJIM OSTALIM IZJAVAMA]
Ali oni nisu praćeni antinomijskim iskušenjima koje donose ideje o
neodoljivoj izabranosti i upornosti, niti drskim korišćenjem izraza poput
„pripisane Hristove pravednosti“.
[PRIJATELJU, ZA TEBE JE SLOBODNO UPOTREBLJAVANJE IZRAZA „HRISTOVA
PRIPISANA PRAVEDNOST“ TJ. OPRAVDANJE DRSKO!? DA LI ZNAŠ ŠTA PRIČAŠ!? A ŠTA ĆEMO
SA TIM DA JE PO IZJAVAMA E. V. BOG NJOJ GODINAMA URGIRAO DA UPOTREBLJAVA TE
IZRAZE? DA LI ZNAŠ ZA TE NJENE IZJAVE I GW 18.1!?].
Drugim rečima, spasenje se razume kao delo blagodati kroz veru (ne kroz
dela), ali priroda pravog spasenja (u Hristu) je takva da takva vera nikada
neće biti sama. Učestvovanje u blagodati Hristovoj uvek će voditi plodovima
vere – ljubavi, poslušnosti, služenju, radosnom svedočenju i bogosluženju.
[ALI ZAŠTO
NE KAŽEŠ DA TI PLODOVI MOGU DOĆI ISKLJUČIVO SPONTANO, NEIZNUĐENO... KAO ŠTO I
MARTIN LUTER TAKO MAESTRALNO OPISUJE U SVOJEM PREDGOVORU POSLANICI RIMLJANIMA?
ISTINA JE DA PRAVO OPRAVDANJE SAMO VEROM NIKAD NEĆE BITI PRAĆENO STAVOM
DA JE GREH U REDU PA KOLIKO GOD OSOBA NEVOLJNO ČINILA GREHE IZ SLABOSTI!!!].
(Srđan: evo mi
pade na pamet, da je (Bog preko) Luter(a) to maestralno opisao, pošto se
razračunavao sa (katoličkim) legalizmom, za razliku od slučaja iz 19-og veka,
kada se proziva antinomizam!)
Veslijeva sinteza
i „istražna sud“
Genijalnost Wesleyjevog teološkog napora bila je u stvaranju pažljivo oblikovane [???] (Srđan: da, iz njihovog ugla gledanja, a možda čak i Božjeg!) sinteze pravnih kategorija latinskog Zapada (filtriranih kroz Luthera i Calvina, posebno Calvina) sa terapijskim/isceljujućim kategorijama Istočne tradicije. [VREME KAO TAJ NEUMITNI SUDIJA JE POKAZALO DA VESLI NIJE USPEO U NAPORIMA ILI JE USPEO SAMO DELIMIČNO ALI JE PRITOM NAČINIO NEUPOREDIVO VEĆU ŠTETU HAOSOM LEGALIZMA OD KORISTI KOJU JE DONEO].
Još jedan važan plod ove sinteze treba razraditi. Iako Vesli nije značajno uticao na adventističku eshatologiju, njegov naglasak na odgovorenoj blagodati (blagodati koja vodi do odgovora) doveo je do artikulacije/formulacije (DEFINISANJA) KONCEPTA koji je označio kao „KONAČNO OPRAVDANJE“ ili „KONAČNO SPASENJE“. [15]
[PAZI, ON JE OVOM TERMINOLOGIJOM REKAO DA BEZ KONAČNOG OPRAVDANJA, POD
KOJIM JE I VIŠE NEGO OČIGLEDNO PODRAZUMEVAO POSVEĆENJE, NEMA KONAČNOG SPASENJA!
ON JE DRUGIM REČIMA SPASENJE USLOVIO POSVEĆENJEM I VRATIO REFORMACIJU NA NIVO
RKC! UŽAS UŽASA!!!]
OVA NAUKA IGRALA JE VAŽNU,
OBLIKUJUĆU POZADINSKU ULOGU U RAZVOJU ADVENTISTIČKE DOKTRINE O ISTRAŽIVAČKOM
SUDU [16] [ETO ODAKLE
DOKTRINA ISTRAŽNOG SUDA!!!]
U SVOJIM POLEMIČKIM SUKOBIMA SA
KALVINISTIMA, VESLI JE ČESTO IZAZIVAO NJIHOV GNEV KADA JE GOVORIO O „KONAČNOM
OPRAVDANJU“. [POD KOJIM JE PODRAZUMEVAO POSVEĆENJE KAO USLOV SPASENJA.
I NARAVNO DA KALVINISTI, KOLIKO GOD GREŠILI U VEZI PREDODREĐENJA, TO NISU MOGLI
DA MU OTRPE NEGO SU GA NAJŽEŠĆE NAPADALI. I TO OPRAVDANO. ČITAOCA BIH UPUTIO DA
POGLEDA SAMO STAV ZINZENDORFA (kasniji reformator, nije kalvinista) O
VESLIJEVOM UČENJU O SAVRŠENSTVU KOJE JE SKORO PREĆUTNO SMATRAO USLOVOM
SPASENJA:
Vesli je jasno propovedao mogućnost življenja bez greha u smrtnom telu.
Evo šta je Vesli govorio o sukobu iz svog vremena. „U Svetim Spisima se teško
može naći izraz koji bi više uznemiravao od ovoga. Mnogi ne mogu da podnesu reč
‘savršen’. Čak im je i njeno značenje odvratno. Tako oni koji propovedaju
savršenstvo, u smislu da se ono može dostići u ovom životu, preuzimaju
strahovit rizik da ih tretiraju gore nego neznabošce ili carinike.“ (Veslijeva
dela, Tom VI, str. 1)
‘Ne’ – kaže jedan veliki čovek (Zinzendorf) – ‘to je zabluda nad
zabludama; mrzim je iz dna duše. Goniću je po celom svetu sa mačem i ognjem!’ O
zašto smo tako nagli i žustri? Zašto su oni koji se protive spasenju od greha
(sa izuzetkom nekolicine njih), tako revni, ili bolje reći, tako besni
(pomamni)?... Za ime Boga, zašto vam se toliko sviđa greh? Kakvo dobro vam je
on doneo? Šta on to može učiniti za vas, bilo na ovom svetu, bilo na onom
budućem? Zašto ste tako okrutni prema onima koji se nadaju oslobođenju od
njegove sile?“ (Isto, str. 424)
Prosto je fantastično kako Vesli negodovanje zbog njegovog indirektnog
nebiblijskog uslovljavanja spasenja bezgrešnim životom i savršenstvom pokušava
da predstavi kao protivljenje spasenju od greha!!! Fascinantno je kako to Vesli
predstavlja kao namernu, voljnu ljubav prema grehu. I kako to da bude nazvano
nego bezobrazlukom jednog umišljenog, oholog „sveca“? ... I on je kao
„iznenađen“ Zinzendorfovom rekacijom. Da nije tragično, ta Veslijeva farisejska
dvoličnost bi bila smešna.]
SUŠTINA ONOGA ŠTO JE MISLIO POD OVIM IZRAZOM BILA JE: IAKO NE MOŽEMO „ZASLUŽITI“ KONAČNO SPASENJE ILI DA SU NAŠA DELA PREDUSLOV ZA BOŽJE PRIHVATANJE, ISTINSKI SPASENA OSOBA ĆE IMATI DOKAZ [„dokaz, samo dokaz, da se vidi... “, kakav pogrešan fokus koji vodi do najsuptilnijeg legalizma i nesigurnsti u spasenje i položaja pred Bogom!!!] ISTINSKE VERE U NEIZBEŽNIM PLODOVIMA SVOG ISKUSTVA POSVEĆENJA
[A TAJ DOKAZ JE PRE SVEGA INTELEKTUALNI STAV DA GREH NIKAD NIJE U REDU I
BAR INTELEKTUALNA ŽELJA ZA PROMENOM I NALIKOVANJEM HRISTU PO KARAKTERU –
pokajani razbojnik, carinik...
ALI KAKO I PORED SVEGA, OPET JE VESLI FOKUS SA HRISTA PREBACIO NA ČOVEKA
I ONO ŠTO BOG ČINI KROZ NJEGA ODNOSNO SKRENUO JE FOKUS, NAGLASAK NA POSVEĆENJE
– UMESTO DA FOKUS BUDE NA OPRAVDANJU S OBZIROM DA SAMO TAKO POSVEĆENJE MOŽE I DOĆI
– ISKLJUČIVO SPONATANO, A NE IZNUĐENO, ŠTO JE BOGU JEDINO PRIHVATLJIVO – vidi
Predgovor Poslanici Rimljanima, Luter].
STOGA, IAKO POSVEĆENJE NIJE „ODMAH“ NEOPHODNO ZA POČETNO OPRAVDANJE (JESTE SAMO VERA OD POVERENJA?!?), ONO JE OČIGLEDNO NEOPHODNO ZA KONAČNO OPRAVDANJE [ETO NAJOČIGLEDNIJEG DOKAZA DA JE OD POSVEĆENJA NAPRAVIO USLOV SPASENJA, IAKO TO Isaija 32,17 I Rimljanima 5,1 NE GOVORE.
UOSTALOM, GDE SVETO PISMO OPRAVDANJE DELI NA POČETNO I KONAČNO!? DOKON
POP I JARIĆE KRSTI. JA BIH REKAO DA SUJETAN POP KAO ŠTO JE VESLI BIO SVAŠTA
IZMIŠLJA DA BI IZLEČIO SVOJE KOMPLEKSE NIŽE VREDNOSTI I DOKAZAO KAKO JE BOLJI,
VREDNIJI, PRAVDNIJI, USPEŠNIJI, BOGU PRIHVATLJIVIJI I OMILJENIJI... OD DRUGIH –
ŠABLON KOJI JE BEZ IZUZETKA OČIGLEDAN KOD BAŠ SVIH LEGALISTA I UMIŠLJENIH
SVETACA KROZ SVA VREMENA!!!].
TO SU DOKAZNI PLODOVI DELOTVORNE VERE (vere koja učestvuje – u eng. originalu) KOJI POSTAJU TEMELJ ZA SVAKI SUD PREMA DELIMA. (Srđan: mora se priznati da se na dosta mesta kaže da će nam se suditi po delima; pitanje je samo - ne, šta piše, nego kako to tumačimo, ili je bolje reći kako razumemo! shvatio sam da se Bog u svojoj Reči najčešće otkriva preko ’slika’, slika koje su ’oslikane’ rečima (i to što je moguće manje reči; a znamo da slika vredi kao 1000 reči); i besmisleno je da se pozivamo na - ’tako piše’, nego je - kako razumevaš tu neku poruku, koja je data tipom ili slikom; dakle Bog želi da svaki pojedinac traži od Njega da mu protumači kroz Reč tu neku sliku, odnosno data poruku, a ne da se slepo držimo doslovnog - ’pa to piše’! primer Avrama koji je pozvan da žrtvuje sina; čak bi i neznabošci, a koji i praktikuju žrtvovanje dece mogli da se pozovu na Svete spise, jer upravo piše to što doslovno piše!!)
[OPET DA NAGLASIM DA TEMELJ SVAKOG ISTRAŽNOG SUDA (kao što je Vajden
rekao da je i Vesli shvatio da istražni sud treba da bude prema tome DA LI
GREŠNI LJUDI ODBACUJU ILI PRIMAJU BOŽIJU PONUDU SPASENJA, a ne prema uspešnosti
u delima – vidi sledeću stranu: Veslijanska veza i učeništvo (2016)) MOŽE DA
BUDE SAMO ODNOS ČOVEKA PREMA BESPLATNOM NEZASLUŽIVOM DARU SPASENJA DATOG U
HRISTU, A NE USPEŠNOST, UČINAK KOJI JE TAJ DAR OSTVARIO U ŽIVOTU OSOBE KOJA GA
JE PRIHVATILA (to jeste u delima koja iz toga spontano slede) JER TO BI BIO
ČIST I OGOLJEN LEGALIZAM!!!!!
I ETO GDE JE VESLI FOKUS SKRENUO SA HRISTA NA ČOVEKA I NAPRAVIO HAOS,
ŽELEĆI DA SE OBRAČUNA SA ANTINOMISTIMA I ONIMA KOJI SU IMALI STAV JEDNOM SPASEN
– ZAUVEK SPASEN, UMESTO DA SAMO KAŽE: POGREŠNO JE I PROTIV BLAGODATI IMATI STAV
DA JE BILO KOJI GREH U REDU!!! (Srđan:
e pa macane, to je na tebi da razotkriješ i objaviš svetu.. –
Srki, kao što bi rekao kantautor iz Novog Sada u pesmi Ringišpil: „Slab sam ja
igrač za subotnje gužve...“, moje je bilo da napravim ovaj blog i podelim svoje
iskustvo, dalje neka Bog nađe drugog.)
SAMO TO JE TREBAO DA NAGLAŠAVA I SVE BI BILO KAKO TREBA UMESTO ŠTO JE
FOKUS SKRENUO NA ČOVEKA I OD POSVEĆENJA I SAVRŠENSTVA NAPRAVIO – NE PREĆUTAN – NEGO
OČIGLEDAN USLOV SPASENJA I TIME ODVEO U NAJCRNJI LEGALIZAM I NESIGURNOST I SVE
OSTALE MRAČNE POSLEDICE!!!] (Srđan:
znači, čemu on ili ona trebali su ovo ili ono; ne ti si druškane na redu; budi
ti reformator; i to govorim iz ljudske prespektive, dok ako bismo gledali iz
one Nebeske, tada je po meni, da Mu se predamo u potpunom poverenju da On vodi
svoje delo, te da će se On postarati u svoje vreme da nova nijansa svetlosti
istine obasja čovečanstvo, da li preko tebe, ili već nekog drugog! tvoja
kritika njih mi deluje kao da je sada sve izgubljeno, jer su ovi napravili
previd, pa nek je čak i potpuni promašaj – Da Srki, smatram izgubljenim kolektivno, ali ne i za pojedince koji
prihvate preipsitivanje. Nisam uveren da su Vesli i slični prevideli ove
suštinske greške, već namerno ostali u odbrani onoga što sam već pre pomenuo –
svojih stavova tj. svoje sujete. I opet ti kažem da: „Slab sam ja igrač za subotnje
gužve...“, to prepuštam tebi i drugima. Ja sam pokušavao... i džaba. Blog je
ceo moj preostali pokušaj.)
Osnovne implikacije ovog razumevanja „konačnog opravdanja“ idu ovako:
Ako neko prihvati da spasenje može biti izgubljeno, za razliku od preovlađujućeg naglaska Magistralnih reformatora da to ne bi moglo biti (jednom spasen – zauvek spasen), onda je sledeće pitanje koje treba postaviti je: na kojoj osnovi ono može biti izgubljeno? Luter i Kalvin, pod snažnim uticajem Avgustina, naglašavali su da je spasenje neodoljivo dato izabranima. Pošto Bog to neodoljivo daruje, onda je na Njemu da podari istrajnost.
MEĐUTIM, U TRENUTKU KADA SE UNESU KATEGORIJE SLOBODNE VOLJE PREMA ARMINIJANSKOM SHVATANJU, KVALITET PROCESA SPASENJA POSTAJE PRESUDAN.
[TO JE TAČNO, SAMO ŠTO JE VESLI POD KVALITETOM PROCESA SPASENJA POTPUNO
POGREŠNO SMATRAO POSVEĆENJE I NA NJEGA USMERIO FOKUS – UMESTO DA JE POD KVALITETOM
PROCESA SPASENJA PODRAZUMEVAO ISTRANOSTI U ODRŽAVANJU NAJBLISKIJEG ODNOSA SA
BOGOM I OSLANJANJE ISKLJUČIVO NA NJEGOVE ZASLUGE OD PRE 2000 GODINA, A NE ONO
ŠTO SADA ČINI U NAMA (Srđan:
Da!) (tj.
posvećenje).
TU JE TA KLJUČNA, FATALNA VESLIJEVA GREŠKA KOJA JE DONELA NAJCRNJI
LEGALIZAM MILIONIMA.
Lično sam to žestoko iskusio, a milioni taj legalizam nisu preživeli
nego su umrli u najvećem očajanju, beznađu, tami, strahu, sumnji, besmislu...
koje je pristup Bogu i spasenju kroz učinak izazvao, a koga je Vesli doneo sa
svojom naukom uz „gotovo đavolsko protivljenje“ evangelicima – po rečima Vudroa
Vajdena iz prethodnog teksta !!!!!!!!!!] (Srđan: ali majstore, pa zar nema čovek pravo da iznosi u šta veruje,
ali si ti kriv ako ga slepo slediš! moralo bi da ti bude jasno da je tvoj bes
usmeren ka Bogu; pa nije li On dopustio da tamo neki lucifer napravi
najsrašnije zlo, lažući nas i varajući!!! ja ne mislim da prebacujem krivicu na
’gospođu’, ili ovog ’gospodina’, nego vidim punu krivicu na onima koji slepo
slede ljudske (duhovne) autoritete!! –
Srđane, u vezi
ovoga moj bes nije usmeren prema Bogu (za neka druga pitanje jeste). Moj bes je
usmeren zato što adventistički sistem (kao i svaki drugi zasnovan na ličnim
interesima putem prevare i manipulacije – a tavki su skoro svi sistemi) brani
preispitivanje! A zaveo je većinu vernika da oni to ne dozvoljavaju u svojim
sredinama čime ne mogu biti dosegnuti malobrojni koji su za to spremni. Ne bih
da ti pričam primere, znaš ih i sam.)
TAKAV PROCES TADA POSTAJE JEDNAKO BITAN ZA SPASENJE KAO I ONAJ KOJI SE DEŠAVA U RANIM TRENUCIMA—TJ. OPRAVDANJE I PRIPISIVANJE HRISTOVE PRAVEDNOSTI.
[NETAČNO! Bitno je da Bog održi makar intelektualni stav u verniku da
greh nikad nije u redu i želju za promenom i nalikovanjem Hristu, a koliko će
Mu vernik dozvoliti da to On sprovede u praksi tj. vernikovom životu Bogu nije
bitno za spasenje sve dok vernik ima prethodno rečeno (makar intelektualni stav
da je greh uvek pogrešan i da želi da bude i praktično spasen od njega).]
Za Veslija, odgovorena priroda blagodati (priroda blagodati koja vodi do odgovora) zahteva slobodno odabrano početno prihvatanje i slobodno datu istrajnost u stalnom učestvovanju.
KVALITET OVOG STALNOG UČEŠĆA ODGOVORENIH SVETACA (svetaca koji su odgovorili) JE ONO ŠTO NA KRAJU OPRAVDAVA ISTINITOST (ispravnost) NJIHOVOG IZBORA. (Srđan: Da, ovo baš liči na katoličku nauku!)
[OPET POGREŠNO! NE KVALITET OSTVARENOG POSVEĆENJA I PREOBRAŽAJA
KARAKTERA NEGO ISTRAJNOST U STAVU DA JE GREH UVEK POGREŠAN I ISTRAJNOST U MAKAR
INTELEKTUALNOJ ŽELJI ZA OSLOBOĐENJEM OD GREHA I OSLANJANJU NA HRISTOVU
PRIPISANU PRAVDU (tj. opravdanje i pomirenje, a ne posvećenje)– TO JE ONO ŠTO
LEGITIMIŠE, (OPRAVDAVA, DOKAZUJE – kako metodisti i adventisti više vole da
kažu) ISTINITOST VERNIKOVOG IZBORA, A POTVRDA ZA OVAKVO TUMAČENJE JE POKAJANI
RAZBOJNIK, CARINIK KOJI JE TRAŽIO MILOST...]
TADA PREOSTAJE VRLO MALO DA BIBLIJSKA DOKTRINA O SUDU PREMA DELIMA KAO OPRAVDANIM, ZAKONSKIM (eng. legitimate) PLODOVIMA BUDE DOVEDENA U MEĐUSOBNU POVEZANOST SA DOKAZOM ISTINSKE SPASONOSNE VERE
[OPET FOKUS NA
NAŠEM ODGOVORU VERNOSTI I POVERENJA ŠTO SKREĆE POGLED SA HRISTA NA ČOVEKA ZA
SIGURNOST, A SA TAKVIM FOKUSOM SIGURNOST I NE POSTOJI, NEGO LEGALIZAM,
NEIZVESNOST, NEVERSTVO, STRAH, POBUNA... ].
VERNICI NE BIVAJU SPASENI DELIMA, ILI VEROM PLUS DELIMA, VEĆ VERNIM UČEŠĆEM U BOŽIJOJ BLAGODATI KOJA DELA (RADI)! (Srđan: kakva suptilna igra rečima, a u stvari prevara – Tako je Srki, sve vreme pokušavam to da pokažem!!!)
[OPET NAGLASAK NA NAŠOJ VERNOSTI, NA NAŠEM ODGOVORU VERE... SA SVIM
PRETHODNO OPISANIM POSLEDICAMA SKRETANJA FOKUSA SA HRISTA NA SEBE!!!]
Nije slučajno da su veliki neprijatelji VESLIJEVIH STAVOVA [rekao bih njegovih zamišljenih koncepata] O KONAČNOM OPRAVDANJU (onih koje je oblikovala reformisana tradicija) isti oni koji su čvrsto protivili adventističkoj doktrini istražnog suda.
IAKO SU DELIMA GREŠNIH LJUDI (uključujući
Wesleyjeve savršene svece ili pobožne ali iscrpljene svece Elen Vajt – čak i
one u „vremenu nevolje“) POTREBNE BOŽJE ZASLUGE KOJE IM SE PRIPISUJU, TA DELA I
DALJE SVEDOČE O ISTINITOSI VERE (tih
osoba) NA SUDU.
[OPET SPOLJAŠNJA DELA KAO MERILO ISTINITE VERE UMESTO DA TO BUDE PRE
SVEGA ODNOS OSOBE PREMA BOGU, GREHU, BLIŽNJIMA I SVEMU OSTALOM, PA TEK ONDA
SPOLJAŠNJA, VIDLJIVA DELA KAO SPONTANI, NEIZNUĐENI PLODOVI TOG ODNOSA.
KAKAV FARISEJSKI, LEGALISTIČKI FOKUS NA SAMOM ČOVEKU, SPOLJAŠNJOSTI
UMESTO NA UNUTRAŠNJIM POBUDAMA, A PRE SVEGA NA BOŽIJEM SAVRŠENOM, DOVRŠENOM
DELU KAO POTPUNO DOVOLJNOM ZA SPASENJE ONOGA KOJI U TO VERUJE I OSLANJANJA SE U
POTPUNOSTI I DO KRAJA NA RO?!? DELO, ČAK I BEZ VIDLJIVIH DOKAZA, kao na primer pokajani
razbojnik, carinik iz priče o cariniku i fariseju...!!!!
UŽAS UŽASA KAKVO EGOMANIJAŠTVO I FOKUSIRANOST NA ČOVEKA U OVOM
VESLIJANSTU UMESTO FOKUSIRANOST SAMO NA BOGA KOJI GA ČOVEKA SPASAO!!!]
U TRENUTKU KADA BILO KOJI TEOLOG
POSTAVI NEŠTO POPUT IZBORA, SLOBODNE VOLJE ILI SLOBODNE BLAGODATI, ILI SUGERIŠE
DA SE SPASENJE MOŽE IZGUBITI, U TOM TRENUTKU ON POSTAVLJA MOGUĆNOST ZA ISTRAŽNI
SUD (PRE DOLASKA, U DOLASKU ILI POSLE DOLASKA) [TAČNO!!! SLAŽEM
SE SA TIM]
ZA KALVINISTE, TAKAV SUD PREMA
DELIMA POSTAJE SAMO FORMALNI, POVRŠNI DODATAK U ISTORIJI SPASENJA. ZA ONE U
VESLIJANSKOJ TRADICIJI, TAKAV SUD OTKRIVA NE SAMO VOLJU BOŽIJU, VEĆ I DOKAZE KOJI OPRAVDAVAJU ILI POTVRĐUJU PAŽLJIVO IZVAGANE ODLUKE
PRESUDE.
[OPET PRIČA O DOKAZIMA!!! O BOLESTI NARCISOIDNE, EGOMANIJAČKE
FOKUSIRANOSTI NA SEBE!!!]
Predložio bih da upotreba izraza „istražni sud“ od strane Tomasa C. Odena za označavanje Veslijevog učenja o velikom sudu koji se dešava pri Drugom dolasku, fraza nije nemarno odabrana ili slučajna fraza. [17]
Opet, hajde da budemo jasni u
vezi sa ovim implikacijama: U TRENUTKU
KADA TEOLOZI OTVORE VRATA IZBORU I OZBILJNO SHVATE UČEŠĆE VERE U ISKUSTVU
POSVEĆENJA – TADA POSTAVLJAJU POTREBU ZA PRAVIM SUDOM ISTRAŽIVANJA.
[OPET POGREŠAN CILJ, POGREŠAN FOKUS, POGREŠNO MERILO – NIJE UČEŠĆE VERE
U PROCESU POSVEĆENJA MERILO NEČIJEG SPASENJA VEĆ JE MERILO SPASENJA NEKE OSOBE
NJEN ODNOS PREMA BOŽIJEM DARU SPASENJA I ISTRAJNOST U OSLANJANJU JEDINO NA
HRISTOVO SAVRŠENO I DOVRŠENO DELO OD PRE 2000 GODINA A NE ONO ŠTO BOG ČINI U
NJOJ U VEZI SPOLJAŠNJIH DELA (VEĆ U VEZI ODNOSA TE OSOBE PREMA DARU SPASENJA!!!]
Takav sud će otkriti
sudbonosne izbore koji su zaista odredili večnu sudbinu naroda koji se
izjašnjava kao Božiji. Nema tu determinističkih razmišljanja!!! Ne
spasenje dobrim delima, već otkrivenje prave vere koja deluje ljubavlju i
proizvodi DOKAZE [OPET INSISTIRANJE NA ONOME ŠTO SE VIDI UMESO NA POBUDAMA
KOJE SAMO BOG VIDI] za oslobađanje.
Opet se mora naglasiti da Vesli nije učio da je takav istražni sud bio pre dolaska. On je, međutim, jasno poučavao da je to „sa-Advent“[18] i smatrao je da je to pravi sud zasnovan NA DOKAZIMA IZVUČENIM IZ PLODNIH DELA onih koji su verovali u Hristove zasluge. [OPET ON TRAŽI DOKAZE KOJE SAMO BOG MOŽE DA ISPRAVNO VIDI I PROCENJUJE! SMILUJ SE BOŽE NAMA OHOLIMA, NEZAHVALINIMA, NERCISOIDNIMA... GREŠNIMA!!!]
Drugim rečima, njihova PRAVA, DOKAZNA DELA nastala
su iz iskustva učešća u pomilovanju (oproštenju). [DOKLE BRE VIŠE SA INSISTIRANJEM NA
DOKAZIMA KOJE SAMO BOG POUZDANO VIDI I ZNA, AKO BOGA ZNATE!?] Kalvinisti
i dalje vide crveno kada se suoče sa takvim učenjem. (Srđan: za mene je sud radosna vest, jer
najavljuje kraj muke i zla, ali ako pokazuje ko je verom prihvatio blagodatni
dar spasenja, a nikako mi ne može biti radosna vest, ako otkriva ko je dostigao
savršenstvo...!)
Zaključak
[IZUZEV RETKIH, KAO ŠTO SU DŽEK SEKVERA, MORIS VEDNEN I DONEKLE TAJ
GIBSON I NEKI MANJE POZNATI, OSTALI NISU USPELI.
A NISU NI MOGLI S OBZIROM DA SU PODSTAKNUTI VESLIJEVIM UČENJEM, KAO I
UČENJEM, E. V.
EVO ŠTA JE NA PRIMER SAM VAJDEN REKAO ZA VESLIJEVE NASLEDNIKE: „PRE
SVEGA, ZNAMO DA JE NJEGOVA DOKTRINA TRENUTNOG SAVRŠENSTVA IZAZVALA MNOGO
FANATIZMA NAKON NJEGOVE LIČNE SLUŽBE I U KASNIJIM ERAMA VESLIJANSKE TRADICIJE...
I ISKUSTVO nas je naučilo da postoje neki vrlo jaki razlozi ZAŠTO JE TAKVO
GLEDIŠTE U SVOJOJ SUŠTINI [UNUTRAŠNJOSTI] OTVORENO ZA FANATIZAM. Ova suptilno
varljiva dinamika uključuje NEZDRAVU PREOKUPACIJU NEČIJIM MORALNIM RAZVOJEM“]
To
su bili okviri koji su pomogli da se postave temelji za samu suštinu
adventističke soteriologije i jedan od njegovih karakterističnih doprinosa
eshatologiji — Pre-Adventski, istražni sud.
https://www.adventistbiblicalresearch.org/materials/adventist-theology-the-wesleyan-connection/
[1]. Prostor
ne dozvoljava tretman saglasnosti Veslijevog pogleda na zakon sa adventističkim naglaskom, ali su
sličnosti upadljive. Pozivam
da pažljivo proučite „Ekcursus: Veslei on the Nature and Uses of he Lav”
Rendija Maddoka u Responsible Grace: John Veslei's Practical Theologi (Nashville:
Kingsvood Books [An Imprint of Abingdon Press], 1994), str. 98-101 .
[2]. Kao
uvod u Vesijevu teologiju, sledeći nedavni radovi bi trebalo da se pokažu od
pomoći: Thomas C. Oden je dao odličan sažetak Veslijevih glavnih primarnih
teoloških dokumenata u svom spisu Džona Veslija (Grand Rapids:
Zondervan, 1994); Odgovorena blagodat (blagodat koja vodi do odgovora) Rendija
Medoksa je najbolji noviji pregled Veslijeve teologije; Maddok daje
detaljan sažetak Veslija (posebno kako se njegova teologija razvija tokom
Preporoda) i iscrpnu interakciju sa Veslijevim glavnim tumačima. I Oden i
Maddok pružaju opsežne bibliografske reference na primarnu i sekundarnu
literaturu.
[3]. Za
dalju pozadinu i dokumentaciju ove tvrdnje, pogledajte moju „Adventističku
soteriologiju: Veslianska veza“, Vesleian Theological Journal 30
(proleće 1995): 173-86 i Elen Vajt o spasenju: hronološka studija (Hagerstaun:
Revju i Herald Pub. Doc. , 1995), str. 15-22.
[4]. Za
opširniji tretman Veslija o grehu i blagodati prevencije, videti Oden, str.
149–76; 334-43 i Maddok, str. 73-93 i 180-85.
Vesli
i njegovi rani američki sledbenici su svakako želeli da govore više u terminima
„slobodne blagodati“, a ne „slobodne volje“. Ali bez obzira na to kako je
to bilo izraženo,” suština Veslijanskog shvatanja bila je nešto više
Arminijansko nego što je većina kalvinističkih, reformiranih konkurenata u
Severnoj Americi i Britaniji mogla tolerisati.
[5]. Vesli
bi rekao iskreno amin elegantnom opisu ljudske slobode Stivena Nila:
„Karakteristična dimenzija ljudskog postojanja je sloboda. Na ovom uskom
peščanom sprudu između postojanja i nepostojanja, između prinude i haosa, Bog
je povukao svoju ruku toliko daleko da stvori prostor u kome možemo biti
zaista, iako ne bezuslovno, slobodni. U Isusu vidimo kako izgleda slobodan
čovek“ (Christian Faith and Other Faiths: Dovners Grove, Ill:
Intervarsiti Press, 1984), str. 23.
[6]. Odenovi
komentari su posebno dirljivi; videti str. 149-59, 175 i 176.
[7]. Klasičan
izraz se može naći u Koracima do Hrista Elen Vajt (Takoma Park, MD:
Reviev and Herald Publishing Assoc., 1908), str. 24-29, 32, 35, 36, 40, 49 i
54.
[8]. Za
opširniji tretman Veslijevih pogleda na opravdanje i posvećenje (uključujući
savršenstvo), videti Oden, str. 187-212; 311-34; i Maddok, str.
148-51; 166-91.
[9]. Kalvinovo
shvatanje posvećenja mnogo je bliže Veslijevom učenju nego što su mnogi
naglašavali u luteranskoj tradiciji.
[10]. Veslianska
stipendija je dužna Albertu Outleru za ovu terminologiju „pomilovan za
učešće“; videti Maddok, str. 168.
[11]. Drugim
rečima, savršenstvo je bilo dopustivo - moglo se izgubiti.
[12]. Za popularizovanu studiju o
razumevanju Elen Vajt o opravdanju i posvećenju, pogledajte moju Elen Vajt o
spasenju , poglavlja 9-17. Za detaljniju studiju, pogledajte moju
„Soteriologija Elen G. Vajt: Uporni put do savršenstva, 1836-1902“ (doktorska
disertacija, Univerzitet Dr, 1989), posebno poglavlja 4-6.
[13]. Richard
P. Heitzenrater, Veslei and the People Called Methodist (Nashville:
Abingdon Press, 1995), str. 205-11.
[14]. Terminologija
je ona R. Njutna Flua; videti
Perfekcionizam i perfekcionizam Hansa K. LaRondela (Berrien Springs,
MI: Andrevs Universiti Press, 1971), str. 323.
[15]. Videti
Oden, str. 329 i Maddok, str. 171, 172.
[16]. Ne
znam ni za jedan primer gde su Elen i Džejms Vajt, Džozef Bejts ili JN Endruz
izrazili direktnu, svesnu zavisnost od Veslija kao izvora za razvoj učenja o
istražnoj presudi. Ja
jednostavno tvrdim da je takva doktrina „konačnog opravdanja“ logički rezultat
čitavog Veslijanskog pokreta „odgovorene blagodati (blagodat koja vodi do
odgovora)“, a adventistički, eshatološki pandan je Istražni sud.
[17]. Videti
Oden, str. 351 i dalje.
[18]. Moj
opisni izraz, ne Veslijev.
Written
by Woodrow W. Whidden